Vitez-Priče iz mrtvog svijeta 2

Prošlo je mnogo vremena otkako je zadnji put očistio svoj mač. Nekad je to bilo dosta blizu svetog rituala, molitve jedinim božanstvima u koje je vjerovao- čeliku i vlastitoj spretnosti. Nakon bilo koje borbe- prvo vodom očistiti samu oštricu, ukloniti krv i druge nečistoće. Zatim mokar brusni kamen, da se održi oštrina- dovoljna da presiječe vlas kose u zraku. Ali samo brušenje ne smije biti grubo i ishitreno, već kao da češlja kosu svoje kćeri, dugi lagani pokreti niz oštricu. Nakon toga dolazi ulje, vrlo tanak sloj, ne bi li se sačuvalo od hrđe. Nakon toga bi položio mač pored sebe i legao da spava. Sada je bio zahrđao i tup, izmučen godinama i vlagom. A i on sam nije bio ništa bolje. Tražio je osvetu za djela učinjena davno, toliko davno da ih se nije ni sjećao. Ili jest? Neko je ubijen. Neko ko je bio bitan. Neko ko je bio najbitniji, dovoljno bitan da se podnese Kuga i nastavi dalje, živi kroz smrt. Neko zbog koga bi zahrđali mač ponovno oživio svaki put kad bi uzeo ovo na što se život sveo, i zasjao zelenom svjetlošću.

Ljudi su navukli na sebe Kugu, bilo namjerno, bilo slučajno. Mislio je da je bilo slučajno, da su htjeli moć, da su htjeli još, uvijek još. Ali još nije uvijek dobro. Nije skoro nikad. Došla je polagano, na prstima, i nije namjeravala otići. Isprva je bilo jedva primjetno, ljudi su postajali sjetniji, odavali se piću i opijatima ne bi li odagnali iznenadni osjećaj praznine u prsima, onaj gušeći osjećaj bespomoćnosti, ali, kako je rasla, počeli su da polako gube dijelove sebe, goleme komade svijesti, sjećanja, osjećanja, osobnosti, sve se osipalo. Kad je Kuga završila sa njihovim umovima, prešla je na tijelo, čineći da ono odumire, da se smežura kao jabuka ostavljena na suncu. Neki su se odupirali, zazivali dalje u nezamislive stvarnosti i slušajući odjeke, žrtvujući nemilice sve one koji su bili pod njima. A odjeci su dolazili, sve glasniji i glasniji, nudeći utjehu, nudeći spasenje, blaženosti. Niko nije čuo siktanje u njihovim glasovima i niko nije osjetio zlo u njihovoj srži- da jest, danas svijetom ne bi lutale ogromne siluete nečega čemu nije smio dati ime, niti usredotočiti svoju pažnju na to. Jer znaju. Jer osjete. Jer onda dođu. A nije htio da dođu. Htio je da ostanu samo siluete a horizontu, sa nemogućim zglobovima koji bi po svim zakonima prirode trebali da se prelome, i sa svijetlećim očima koje prodiru kroz uvehlo meso i dosežu unutar samog pocrnjelog ugarka što ostade od duše. Nije to uopšte želio. Manji mu nisu toliko smetali, štaviše, ako ih je manje od tucet, jurio bi im u susret sjekući ih oštricom. Bilo je potrebno. Mač je želio tako. Mač šapuće. A ako ga ne posluša, ako mu ne da dovoljno, onda vrišti, onda gori, onda okreće svoju volju protiv njega. Ni to nije želio.

Sjedio je na kamenu na litici i gledao kišu u daljini. Oblak mu se učinio čudan, ali nije ga zanimalo zašto. Nije ga ništa zanimalo osim osvete. Protiv koga, nije mu bilo jasno, ali je znao, kada dođe taj tren, kada vidi to lice ili ono što je od njega ostalo, neće biti sumnje. I kiša se činila čudnom, tamna i obilata.

„Bit ću samo Ja, i On..“, i tada mu nešto naumpade- nije znao kako se zove! Nakon svog ovog vremena, učinilo mu se kao da je izgubio nešto važno, nešto što je Kuga izgleda odnijela, i dugo je sjedio na tom kamenu pokušavajući da to nešto vrati. Listao je sva imena kojih se mogao sjetiti- a nije ih bilo toliko mnogo, i nijedno izgleda nije pristajalo. Na kraju je samo pustio dubok uzdah iz usahlih prsa, i sišao u dolinu gdje je do maloprije padala kiša iz neobičnog oblaka. Spust nije bio previše težak, mada on ne bi znao i da jest, jer je stalno osjećao bol, već godinama, i otupio na nju, pa se oštro kamenje koje mu se zabadalo u tabane činilo podjednako ugodno kao i meka sasušena trava.

Kada se približio mjestu gdje je vidio neobični oblak i njegovu čudnu kišu, bilo mu je jasno zašto su se činili stranim. Jer ondje gdje je očekivao lokve mutne vode u izdubljenom kamenu i suhoj zemlji, zatekao je roj sitnih insekata, ogavnih sitnih stvorenja sa pipcima i tvrdim oklopima.

Nije usporio. Bosim nogama je gazio preko njih, drobeći njihova tijela i istiskujući njihove nutrine, crtajući groteskne slike u suhom tlu. Krenuo je na zapad, u jednoj ruci držeći mač, koji je već počeo da šapuće, i svijetli svojim zelenim sjajem čak toliko da se činilo da nosi baklju, jednu zelenu žeravicu kroz gustu tamu.