Dani su postajali sve duži, a noćima nije mogao spavati. Njegove kosti, bolne od dugih godina i velikih napora, sada su škripale sa svakim pokretom. Gledao je kroz prozore na kojima odavno nije bilo stakla napolje, na nepreglednu pustinju, mrtvu i suhu. Kiše nije bilo već mjesecima, i njegovi pokušaji da uzgoji žito sveli su se na niz osušenih ljuski koje su se njihale na blagom povjetarcu koji je prožimao i njegovu trošnu kolibu i njega samoga.
Sjeo je kraj unuka kojemu je zaboravio ime prije mnogo godina, i poljubio ga u obraz, sasušen i mumificiran. Njemu se činio isto onako rumen kao one noći kada je posljedni put izdahnuo. Za njega, bio je još živ, pokriven mnogim krznima da mu ne bude hladno. Ponovno je ustao kada je na istoku opet vidio onu ljubičastu svjetlost. Svake noći je dolazila, ne sa neba, od mjeseca ili sunca, već iz zemlje, ili je barem tako mislio. Znao je šta znači i šta s njom dolazi, čuo je krike nezamislivih stvorenja i njihovih žrtava. Okretao bi se od nje, na zapad, gdje nije bilo ničeg osim tame i tišine. Nije znao koja od te dvije strane je donosila više straha i jeze.
Mjesec je izašao crven i sjajan. Sjeo je na prag i plakao. Žedna zemlja ih je pohlepno primala i sakrivala u sebe. Vidio je sjene kako prolaze ispred njega, kao i svake noći. Klimnuo je glavom u znak poštovanja, i sjene učiniše isto.
Noć je bila duga i jednolična, crveni mjesec je šarao po zemlji svojim crvenim sjajem, pretvarajući njegov jalovi urod u koplja, i sasušeno drveće u ruke koje se pružaju ka njemu, i grabe centimetar po centimetar, neumorno iz noći u noć. Krici sa istoka nisu prestajali.
Učinilo mu se da je čuo unuka kako zaziva. Mora da opet loše sanja, pomislio je u sebi. Prišao mu je i priupitao ga.
„Šta je bilo?“
„Sanjao sam da sam daleko.“, odgovorio je hladni glas koji više nije bio njegov unuk kroz usta koja su bila tiha godinama. „Strah me.“
Sagnuo se i zagrlio sasušeno tijelo ogrnuto krznima. „Sve je u redu, tu sam.“, šapnuo je tiho. Čuo je tiho režanje odnekle ispod krzna i osjetio spokoj.
Sjećao se vremena kada je bilo drugačije, kada sve nije bilo pusto, a ljudi nisu bili kao on, prazni, izjedeni tugom i Bolom. Bol je i uzrokovala sve ovo. Sjećao se kad se pojavila, prije ko zna koliko godina, dok je Bog još uvijek gledao na zemlju i dok ljudski ponos i oholost nije učinila da više ne gleda. Sjetio se zelenih ravnica i brzih potočića. Šta bi dao da čuje potok, to tiho žuborenje vode i poj ptica na granama punim zelenila.
Oštar krik nadjača one daleke krikove sa istoka i probudi ga iz njegovog sanjarenja. Na prozoru je sjedila vrana, kroz njen trup prolazile su mjesečeve zrake, a njena raširena krila imala su veoma skromnu zalihu perja. Da je prišao brže, vidio bi da joj oči vrve crvima.
„Iš zlokobnice!“, povikao je. Vrana se nije maknula. Nagnula je glavu i ispustila mnogo tiši, grleniji krik.
„Znači ti si.“, reče on. Vrana se nasmija skoro ljudskim smijehom.
„Donosiš li dobre vijesti?“, upitao je.
„Da li ikada donosim dobre vijesti?“, odgovori vrana. Stresla se, otpuštajući roj muha ondekle iz sebe. Muhe su se izgubile negdje vani.
„Je li vrijeme?“
„Nije još. Uskoro.“, vrana graknu i ode.
Opet je počeo plakati. Koliko još da trpi ovu kugu? Svaki dan, sumorno vreo, kao sam pakao, svaka noć festival sjena i nespokoja. Pokušao je da zaspi, ali ništa od toga, oči se nisu dale zatvoriti, od straha, od nade, od nečega što ga je gonilo svo ovo vrijeme, a čemu nije znao ime. Istok je i dalje vrio, i nad horizontom je vidio obrise krakova i zubi, pipaka i kandži. Nikada nisu dolazile blizu, i na tome je bio zahvalan, a u isto vrijeme i zavidan.
„Djede?“, upita ljuska. Počeo je da ga prezire. Htio je da ga zakopa mnogo puta, i mnoge je jame iskopao samo da bi ih opet zagrnuo iako su bile prazne. Mnoge je ostavio otvorene, i u njih bi ponekad pale ljuske nekadašnjih ljudi. Vrištale bi i proklinjale, plakale i zapomagale. Zatukao bi ih lopatom i zagrnuo. I znao je da su mu zahvaljivale. Neke ljuske su nosile metalne ploče na tijelima, neke ljuske su nosile krugove od drugačijeg metala na glavi. Ali niej mogao zakopati unuka, nikad i nipošto, ma koliko to želio. Provoditi noći sam, to mu je bilo nezamislivo.
„Opet te strah?“, upitao je ne okrećući se.
„Nije. Je li tebe strah?“, glas mu se mijenjao iz sekunde u sekundu, iz plačljivog i visokog u dubok grlen glas pun vlastitih odjeka.
„Jest.“, priznao je.
„Čega, smrti?“, navaljivalo je tijelo.
„Ne, ne smrti.“
„Onoga što dolazi poslije, zar ne? Ničega. Strah te jer nema ničeg poslije.“
Kako bi to bilo divno, javio se strah odnekle iz njegovog stomaka. Da nema ničega. Da usnim još jednom i da to bude konačno. Ne, nije ga bilo strah ništavila, na njega je navikao kroz vjekove jednoličnosti u pustinji. To bi bilo predivno, ne dočekivati svaki dan kao patnju i svaku noć kao nespokoj. Strah ga je bilo nečeg drugog. Nečeg užasnijeg u svakom pogledu.
„Strah me da ovo i jest poslije. Da smo već tu.“
Ljuska je uzdahnula, mada je on znao da nije uzdahnula, jer ne diše. Ljubičasta svjetlost sa istoka počela je da se mijenja u blijedozelenu. Obrisi su postali kaotičniji, kretali us se trzavo i neprirodno, izvijali se na nemoguće načine i postajali nešto drugo. Oblaci su se polako nadvijali nad njima, ali i dalje su bili tu, jedva vidljivi kroz tu tanku zavjesu. I dalje su se pretvarali u nešto drugačije, spajali jedni sa drugima i rastajali. Mogao se zakleti da je vidio kako jedan ogromni obris proždire drugog, manjeg, i kako ovaj ponovno izbija kroz njegova prsa, ali samo da bi opet bio progutan od strane tog istog obrisa. Haos. Ta riječ, drevna i savršena, polako je dospjela u ono što je ostalo od njegovog uma. Čisti haos. Učinio mu se užasan, i predivan, plamen i led u jednom, vjetrovi što polako tešu planine i nose prašinu, i kiša koje već odavno nema, čak i snijeg, kojeg se jedva sjećao. Bijel i mekan, predivan, kao komadići oblaka. Više ništa nije bilo bijelo, a sve mekano je u stvari bio trulež. Svijet je bio jedna velika ljuska, i disao je bez daha, a oni, crvi koji se trude da prežive što duže od njegovog raspadanja. Bilo je ovo divno vrijeme da se bude crv. Mnogo leševa, svugdje leševi. Bilo je ovo loše vrijeme da se bude crv, jer crva je mnogo, a leševa će nestati, a s njima i crva. Smrt dolazi šepajući, a on je iščekuje, strpljivošću koja nije proizvoljna već primorana.
Vjetrovi su iz šapata prešli u zavijanje. Sada su sjekli svoj put kroz njegovu kolibu i kroz njegovu kožu, odnoseći sa sobom dijelove njega samoga. Jato vrana, nošeno vjetrom, sada je lupalo od labave daske, otkidajući ih svojim mrtvim tijelima. Vrijeme je, pomislio je, i oči su mu se napokon zatvorile.
Nema komentara:
Objavi komentar