Strijelac

U davna vremena, kada su narodi Edere bili snažni i oholi, i dok su se još nadmetali u streljaštvu, bijaše od južnih naroda jedan snažan mladić oštra oka i snažne ruke, po imenu Ersheg. Bio je onizak i mršav do te mjere da su mnogi pomislili da ne boluje od kopnjenja, ali kad bi se u njegovoj ruci našao luk, Ersheg bi, barem u očima onih koji bi ga ugledali, narastao do neljudskih visina. Oči bi mu ispunio plamen a tijelo odlučnost.

To je Ersheg, strijelac. Ersheg, divosjek. Ersheg, njegova strijela nikad ne zastrani.

Jedna koštunjava ruka se podiže. Hvata strijelu napravljenu od orlova pera, vadi je iz tobolca na leđima. Stavlja je na tetivu luka, i zateže luk dok strijelac, sada ne više čovjek, ne svjesno biće već samo vodič tom jednom pogotku, ne začuje lagano škripanje srebrenhrastovog luka. Prsti se razdvajaju, i strijela, koja je jedva podnosila to što se ne kreće, polijeće, sjekući zrak i cijepajući vjetar pred sobom. Poput šuma, kreće se zrakom, i nalazi kraj svome putu kada se njen vrh zarije tačno u sredinu mete. U srce velikog jelena. U prsten ostavljen nekoliko minuta hoda daleko. U bilo šta što Ersheg poželi.

Kad god bi bio neko ko bi vidio njegove podvige, iz usta bi ispustio uzdah očaranja, htio to ili ne. Veliki strijelac koji nikad ne promašuje. Plemeniti Ersheg.

Ersheg je lutao zemljom mnogo godina, osvajajući mnogo zlata na takmičenjima. Mnogi drugi mladi strijelci, željni slave i ugleda kojeg je veliki lovac psojedovao, izazvaše ga na okršajei dvoboje. I uvijek, uvijek se pokajaše, posramljeni. Velikom strijelcu nije bilo ravna.

Naravno, ko stekne mnogo slave i obožavanja, stekne mnogo i onih koji mu zamjeraju tu slavu i obožavanje. Jedan od takvih bješe pokvareni vrač odnekle sa zapada, koji je nosio jelenje rogove i veprova krzna-Tershan. Kada je vidio Ershega, onako mršavog i naizgled slabog, i njegov golemi dar kojeg je strijelac posjedovao, u njegovu srcu se rodi sjeme one loše biljke koja rađa otrovne plodove-zavisti.

Ersheg je nastavio da luta zemljom, ubijajući divove, trolove, goleme ptičurine željne ljudskoga mesa, i mnoge druge nemani koje su prijetile ljudima Edere, svo vrijeme postajući sve više i više sjetan. Njegove strijele su uvijek pogađale, uvijek savršeno. Niko nije mogao da dostigne njegovu vještinu, niko nije mogao da ga pretekne. Poprilično je hladno na samome vrhu-pomisli Ersheg.

Svo ovo vrijeme. Tershan je pratio velikoga strijelca, nadajući se da će naći neki natprirodni uzrok njegovoj vještini. Da ne pije napitak od orlove krvi? Ne, Ersheg pije samo vodu i vino. Da nema rune upisane na luk? Ne, luk mu je gladak kao slonova kost. Da se ne moli mračnim božanstvima, tražeći snagu ruke i oštrinu oka? Ne, Ersheg se ne moli nikome. Iz prikrajka, Tershan je ostajao zatečen njegovom vještinom, i sve ljući nemogućnošću da joj nađe uzroka i objašnjenja.

Sam strijelac je iz dana u dan postajao sve očajniji. U nadi da će promašiti, vezao bi oči, i opalio strijelu slučajno u pravcu kojeg nije znao ni vidio. Ipak, kada bi skinuo povez, vidio bi da je njegova strijela ipak uspjela da nađe svoj put. Pio bi do te mjere da su mu sva čula otupjela, i onda uzeo za luk i pustio strijelu, i kao da nije ni kapi popio, strijela bi se zarila u samo središte naslikane mete. Ersheg bi se nasmijao svojoj sudbini. Ersheg bi zaplakao, nad svojom vještinom.

Na kraju svih mogućih pokušaja da omane, Ersheg je slomio svoj luk i zarekao se da neće nikada da zapne strijelu. Na tome bi i ostalo, da se nije umiješao Tershan. Sada već lud od bijesa i zavisti, Tershan je jednoga dana, našavši strijelca pijanog kako spava na tlu,     uzviknuo „Ovako završava velikan  naroda sa juga! Pijan i nesvjestan! Kolika god da mu je vještina, sunce nije mogao da pogodi!“

Ersheg ovo začu i duša mu se obradovala. Sunce! Kakav god luk uzeo, kakva god strijela bila, ne može da dosegne sunce na nebesima! Poskočio je kao dijete, njegova manjušna figura kao da nije imala težinu. Ja, veliki Ersheg, ću da promašim!

Zlatom kojeg je osvojio prije mnogo godina, strijelac je kupio luk od samurovine, i jednu jedinu strijelu, napravljenu od vrbine grane, i navođenu perom jastrijeba.

„Okupite se svi! Okupite se svi, sada ćete vidjeti nešto što dosad niste vidjeli!“, povika Ershed polupijan. Tek osam ljudi se odazvalo pozivu kada su njegove koščate ruke zategnule strijelu.

„Luđak gađa sunce!“, nasmijaše se okupljenici. „Vino ti je udarilo u glavu, stari jarče!“, povika neko.

„Nije“, reče strijelac, i dalje držeći svoju strijelu zapetu.“Ovo oko ne gubi oštrinu. A ova ruka se ne umara.“

I s tim riječima, Ersheg ispusti strijelu. Osmijeh na Tershanovom licu se razvuče skoro do nemoguće širine. Strijela se vinula visoko, visoko u vis, i nije jenjavala. Nastavila je svoj put.

Ersheg je odahnuo. Nakon svih ovih godina, neuspjeh. Strijela se izgubila i više je niko nije vidio. Ljudi su čekali nekoliko minuta a onda su se razišli, odmahujući glavama i žaleći starca koji se smijao.

Prođe nekoliko sati, i ništa se ne dogodi. Prođe čitav jedan dan. Prođoše dva. Pa još dva. Pa četiri. Sedmog dana, sunce je izašlo crveno kao krv, i Ersheg je znao, da još nije spoznao poraz. Potonuo je u sebe, oči su mu upale duboko u lubanju, a osmijeh je zauvijek nestao s njegova lica. Njegova strijela je pogodila samo sunce.

Kako su kasnije spoznali narodi juga, ovo nije prošlo bez posljedica. Sunce je postalo otrovno, svaki usjev kojeg bi dotakle njegove zrake, uvenule bi kao spržene vatrom. Kukuruz se pretvarao u pepeo. Pšenica u čađ.

Velika glad je zavladala Ederom, i trajala je tri godine, koje je Ersheg proveo okajavajući svoje grijehe u hramovima svete Kadone. Oplakujući svoje grijehe, Ersheg je zaspao, i u snu mu je Gospa rekla da nema načina da se sunce vrati u njegovo prijašnje stanje, osim da se strijela ivadi iz njegova vatrenog srca.

„Kako da to učinim?“, zavapi Ersheg, očajan.

„Sjedi na ivicu jezera Earlan. Sjedi tamo dok ne dobiješ znak.“

Kreštanje svrake koja ga je gledala s prozora probudilo ga je iz sna. „I sreća da jest“, pomisli Ersheg. „Iskopala bi mi oči da je pomislila da sam mrtav.“

Istog trena se uputio ka jezeru Earlan, noseći sa sobom svoj luk, ali ne i strijelu.

Jezero Earlan je bilo najveće jezero u okolici grada Rahkanda, i predstavljalo je jedini izvor pitke vode za žedne ljude samoga grada. Ersheg je sjeo na ivicu i čekao. Čekao je sat, ništa se nije dogodilo. Čekao je dan, ničeg nije bilo. Čekao je sedmicu, i ugledao kako se sjenovita prilika približava odnekle sa nebeskih visina.

„Gospa kadona mi je poslala... Sovu?“

Golema bijela sova je sletjela i raširila svoja krila, dozvoljavajući mu da se popne na njena leđa.

Uskoro su se vinuli u zrak, krećući se brzinom za koju je Ersheg mislio da je nemoguće. Zemlja iza njih je ostajala, sve sitnija i sitnija kako su se dizali u vis, te je uskoro i samo nebo bilo ispod njega, prostirući se poput plave magle. Sunce je i dalje bilo daleko. Letjeli su sedam dana i sedam noći, krećući se ogromnom brzinom, te je Ersheg mogao da vidi put svoje strijele, poput repa zvijezde padalice, ili poput krvavoga ožiljka na samome nebu.

Napokon stigoše do sunca, i Esrheg ugleda svoju strijelu, zabijenu u površinu zvijezde poput nezgodnoga trna. Uhvatio je za njen kraj i vukao koliko je mogao, ali nije išlo, strijela je ostala zaglavljena. Na kraju je, vukući, prelomio strijelu na pola. Jedna polovica mu ostade u rukama a drugu je progutalo samo sunce. Od iznenadnog nestanka uporišta, Ersheg se slučajno stropoštao natrag, ali umjesto da padne na zemlju, ostade da lebdi beskrajnim nebom.

I dan danas, iznad Edere nekad iznikne crveno sunce, i oboji dan svojim zrakama. Ali one više nisu bile otrovne, pošto je strijela ipak nestala i izgorila negdje u samome suncu. Na taj dan, Crveni dan, Ederani ostavljaju lukove i ne love. Poneko zapali tamjan i naslovi molitvu u Ershegovo ime.