Vitez-Priče iz mrtvog svijeta 2

Prošlo je mnogo vremena otkako je zadnji put očistio svoj mač. Nekad je to bilo dosta blizu svetog rituala, molitve jedinim božanstvima u koje je vjerovao- čeliku i vlastitoj spretnosti. Nakon bilo koje borbe- prvo vodom očistiti samu oštricu, ukloniti krv i druge nečistoće. Zatim mokar brusni kamen, da se održi oštrina- dovoljna da presiječe vlas kose u zraku. Ali samo brušenje ne smije biti grubo i ishitreno, već kao da češlja kosu svoje kćeri, dugi lagani pokreti niz oštricu. Nakon toga dolazi ulje, vrlo tanak sloj, ne bi li se sačuvalo od hrđe. Nakon toga bi položio mač pored sebe i legao da spava. Sada je bio zahrđao i tup, izmučen godinama i vlagom. A i on sam nije bio ništa bolje. Tražio je osvetu za djela učinjena davno, toliko davno da ih se nije ni sjećao. Ili jest? Neko je ubijen. Neko ko je bio bitan. Neko ko je bio najbitniji, dovoljno bitan da se podnese Kuga i nastavi dalje, živi kroz smrt. Neko zbog koga bi zahrđali mač ponovno oživio svaki put kad bi uzeo ovo na što se život sveo, i zasjao zelenom svjetlošću.

Ljudi su navukli na sebe Kugu, bilo namjerno, bilo slučajno. Mislio je da je bilo slučajno, da su htjeli moć, da su htjeli još, uvijek još. Ali još nije uvijek dobro. Nije skoro nikad. Došla je polagano, na prstima, i nije namjeravala otići. Isprva je bilo jedva primjetno, ljudi su postajali sjetniji, odavali se piću i opijatima ne bi li odagnali iznenadni osjećaj praznine u prsima, onaj gušeći osjećaj bespomoćnosti, ali, kako je rasla, počeli su da polako gube dijelove sebe, goleme komade svijesti, sjećanja, osjećanja, osobnosti, sve se osipalo. Kad je Kuga završila sa njihovim umovima, prešla je na tijelo, čineći da ono odumire, da se smežura kao jabuka ostavljena na suncu. Neki su se odupirali, zazivali dalje u nezamislive stvarnosti i slušajući odjeke, žrtvujući nemilice sve one koji su bili pod njima. A odjeci su dolazili, sve glasniji i glasniji, nudeći utjehu, nudeći spasenje, blaženosti. Niko nije čuo siktanje u njihovim glasovima i niko nije osjetio zlo u njihovoj srži- da jest, danas svijetom ne bi lutale ogromne siluete nečega čemu nije smio dati ime, niti usredotočiti svoju pažnju na to. Jer znaju. Jer osjete. Jer onda dođu. A nije htio da dođu. Htio je da ostanu samo siluete a horizontu, sa nemogućim zglobovima koji bi po svim zakonima prirode trebali da se prelome, i sa svijetlećim očima koje prodiru kroz uvehlo meso i dosežu unutar samog pocrnjelog ugarka što ostade od duše. Nije to uopšte želio. Manji mu nisu toliko smetali, štaviše, ako ih je manje od tucet, jurio bi im u susret sjekući ih oštricom. Bilo je potrebno. Mač je želio tako. Mač šapuće. A ako ga ne posluša, ako mu ne da dovoljno, onda vrišti, onda gori, onda okreće svoju volju protiv njega. Ni to nije želio.

Sjedio je na kamenu na litici i gledao kišu u daljini. Oblak mu se učinio čudan, ali nije ga zanimalo zašto. Nije ga ništa zanimalo osim osvete. Protiv koga, nije mu bilo jasno, ali je znao, kada dođe taj tren, kada vidi to lice ili ono što je od njega ostalo, neće biti sumnje. I kiša se činila čudnom, tamna i obilata.

„Bit ću samo Ja, i On..“, i tada mu nešto naumpade- nije znao kako se zove! Nakon svog ovog vremena, učinilo mu se kao da je izgubio nešto važno, nešto što je Kuga izgleda odnijela, i dugo je sjedio na tom kamenu pokušavajući da to nešto vrati. Listao je sva imena kojih se mogao sjetiti- a nije ih bilo toliko mnogo, i nijedno izgleda nije pristajalo. Na kraju je samo pustio dubok uzdah iz usahlih prsa, i sišao u dolinu gdje je do maloprije padala kiša iz neobičnog oblaka. Spust nije bio previše težak, mada on ne bi znao i da jest, jer je stalno osjećao bol, već godinama, i otupio na nju, pa se oštro kamenje koje mu se zabadalo u tabane činilo podjednako ugodno kao i meka sasušena trava.

Kada se približio mjestu gdje je vidio neobični oblak i njegovu čudnu kišu, bilo mu je jasno zašto su se činili stranim. Jer ondje gdje je očekivao lokve mutne vode u izdubljenom kamenu i suhoj zemlji, zatekao je roj sitnih insekata, ogavnih sitnih stvorenja sa pipcima i tvrdim oklopima.

Nije usporio. Bosim nogama je gazio preko njih, drobeći njihova tijela i istiskujući njihove nutrine, crtajući groteskne slike u suhom tlu. Krenuo je na zapad, u jednoj ruci držeći mač, koji je već počeo da šapuće, i svijetli svojim zelenim sjajem čak toliko da se činilo da nosi baklju, jednu zelenu žeravicu kroz gustu tamu.

Tuga- Priče iz mrtvog svijeta 1

Dani su postajali sve duži, a noćima nije mogao spavati. Njegove kosti, bolne od dugih godina i velikih napora, sada su škripale sa svakim pokretom. Gledao je kroz prozore na kojima odavno nije bilo stakla napolje, na nepreglednu pustinju, mrtvu i suhu. Kiše nije bilo već mjesecima, i njegovi pokušaji da uzgoji žito sveli su se na niz osušenih ljuski koje su se njihale na blagom povjetarcu koji je prožimao i njegovu trošnu kolibu i njega samoga.

Sjeo je kraj unuka kojemu je zaboravio ime prije mnogo godina, i poljubio ga u obraz, sasušen i mumificiran. Njemu se činio isto onako rumen kao one noći kada je posljedni put izdahnuo. Za njega, bio je još živ, pokriven mnogim krznima da mu ne bude hladno. Ponovno je ustao kada je na istoku opet vidio onu ljubičastu svjetlost. Svake noći je dolazila, ne sa neba, od mjeseca ili sunca, već iz zemlje, ili je barem tako mislio. Znao je šta znači i šta s njom dolazi, čuo je krike nezamislivih stvorenja i njihovih žrtava. Okretao bi se od nje, na zapad, gdje nije bilo ničeg osim tame i tišine. Nije znao koja od te dvije strane je donosila više straha i jeze.

Mjesec je izašao crven i sjajan. Sjeo je na prag i plakao. Žedna zemlja ih je pohlepno primala i sakrivala u sebe. Vidio je sjene kako prolaze ispred njega, kao i svake noći. Klimnuo je glavom u znak poštovanja, i sjene učiniše isto.

Noć je bila duga i jednolična, crveni mjesec je šarao po zemlji svojim crvenim sjajem, pretvarajući njegov jalovi urod u koplja, i sasušeno drveće u ruke koje se pružaju ka njemu, i grabe centimetar po centimetar, neumorno iz noći u noć. Krici sa istoka nisu prestajali.

Učinilo mu se da je čuo unuka kako zaziva. Mora da opet loše sanja, pomislio je u sebi. Prišao mu je i priupitao ga.

„Šta je bilo?“

„Sanjao sam da sam daleko.“, odgovorio je hladni glas koji više nije bio njegov unuk kroz usta koja su bila tiha godinama. „Strah me.“

Sagnuo se i zagrlio sasušeno tijelo ogrnuto krznima. „Sve je u redu, tu sam.“, šapnuo je tiho. Čuo je tiho režanje odnekle ispod krzna i osjetio spokoj.

Sjećao se vremena kada je bilo drugačije, kada sve nije bilo pusto, a ljudi nisu bili kao on, prazni, izjedeni tugom i Bolom. Bol je i uzrokovala sve ovo. Sjećao se kad se pojavila, prije ko zna koliko godina, dok je Bog još uvijek gledao na zemlju i dok ljudski ponos i oholost nije učinila da više ne gleda. Sjetio se zelenih ravnica i brzih potočića. Šta bi dao da čuje potok, to tiho žuborenje vode i poj ptica na granama punim zelenila.

Oštar krik nadjača one daleke krikove sa istoka i probudi ga iz njegovog sanjarenja. Na prozoru je sjedila vrana, kroz njen trup prolazile su mjesečeve zrake, a njena raširena krila imala su veoma skromnu zalihu perja. Da je prišao brže, vidio bi da joj oči vrve crvima.

„Iš zlokobnice!“, povikao je. Vrana se nije maknula. Nagnula je glavu i ispustila mnogo tiši, grleniji krik.

„Znači ti si.“, reče on. Vrana se nasmija skoro ljudskim smijehom.

„Donosiš li dobre vijesti?“, upitao je.

„Da li ikada donosim dobre vijesti?“, odgovori vrana. Stresla se, otpuštajući roj muha ondekle iz sebe. Muhe su se izgubile negdje vani.

„Je li vrijeme?“

„Nije još. Uskoro.“, vrana graknu i ode.

Opet je počeo plakati. Koliko još da trpi ovu kugu? Svaki dan, sumorno vreo, kao sam pakao, svaka noć festival sjena i nespokoja. Pokušao je da zaspi, ali ništa od toga, oči se nisu dale zatvoriti, od straha, od nade, od nečega što ga je gonilo svo ovo vrijeme, a čemu nije znao ime. Istok je i dalje vrio, i nad horizontom je vidio obrise krakova i zubi, pipaka i kandži. Nikada nisu dolazile blizu, i na tome je bio zahvalan, a u isto vrijeme i zavidan.

„Djede?“, upita ljuska. Počeo je da ga prezire. Htio je da ga zakopa mnogo puta, i mnoge je jame iskopao samo da bi ih opet zagrnuo iako su bile prazne. Mnoge je ostavio otvorene, i u njih bi ponekad pale ljuske nekadašnjih ljudi. Vrištale bi i proklinjale, plakale i zapomagale. Zatukao bi ih lopatom i zagrnuo. I znao je da su mu zahvaljivale. Neke ljuske su nosile metalne ploče na tijelima, neke ljuske su nosile krugove od drugačijeg metala na glavi. Ali niej mogao zakopati unuka, nikad i nipošto, ma koliko to želio. Provoditi noći sam, to mu je bilo nezamislivo.

„Opet te strah?“, upitao je ne okrećući se.

„Nije. Je li tebe strah?“, glas mu se mijenjao iz sekunde u sekundu, iz plačljivog i visokog u dubok grlen glas pun vlastitih odjeka.

„Jest.“, priznao je.

„Čega, smrti?“, navaljivalo je tijelo.

„Ne, ne smrti.“

„Onoga što dolazi poslije, zar ne? Ničega. Strah te jer nema ničeg poslije.“

Kako bi to bilo divno, javio se strah odnekle iz njegovog stomaka. Da nema ničega. Da usnim još jednom i da to bude konačno. Ne, nije ga bilo strah ništavila, na njega je navikao kroz vjekove jednoličnosti u pustinji. To bi bilo predivno, ne dočekivati svaki dan kao patnju i svaku noć kao nespokoj. Strah ga je bilo nečeg drugog. Nečeg užasnijeg u svakom pogledu.

„Strah me da ovo i jest poslije. Da smo već tu.“

Ljuska je uzdahnula, mada je on znao da nije uzdahnula, jer ne diše. Ljubičasta svjetlost sa istoka počela je da se mijenja u blijedozelenu. Obrisi su postali kaotičniji, kretali us se trzavo i neprirodno, izvijali se na nemoguće načine i postajali nešto drugo. Oblaci su se polako nadvijali nad njima, ali i dalje su bili tu, jedva vidljivi kroz tu tanku zavjesu. I dalje su se pretvarali u nešto drugačije, spajali jedni sa drugima i rastajali. Mogao se zakleti da je vidio kako jedan ogromni obris proždire drugog, manjeg, i kako ovaj ponovno izbija kroz njegova prsa, ali samo da bi opet bio progutan od strane tog istog obrisa. Haos. Ta riječ, drevna i savršena, polako je dospjela u ono što je ostalo od njegovog uma. Čisti haos. Učinio mu se užasan, i predivan, plamen i led u jednom, vjetrovi što polako tešu planine i nose prašinu, i kiša koje već odavno nema, čak i snijeg, kojeg se jedva sjećao. Bijel i mekan, predivan, kao komadići oblaka. Više ništa nije bilo bijelo, a sve mekano je u stvari bio trulež. Svijet je bio jedna velika ljuska, i disao je bez daha, a oni, crvi koji se trude da prežive što duže od njegovog raspadanja. Bilo je ovo divno vrijeme da se bude crv. Mnogo leševa, svugdje leševi. Bilo je ovo loše vrijeme da se bude crv, jer crva je mnogo, a leševa će nestati, a s njima i crva. Smrt dolazi šepajući, a on je iščekuje, strpljivošću koja nije proizvoljna već primorana.

Vjetrovi su iz šapata prešli u zavijanje. Sada su sjekli svoj put kroz njegovu kolibu i kroz njegovu kožu, odnoseći sa sobom dijelove njega samoga. Jato vrana, nošeno vjetrom, sada je lupalo od labave daske, otkidajući ih svojim mrtvim tijelima. Vrijeme je, pomislio je, i oči su mu se napokon zatvorile.