Sjene u ledu

„Prokleti snijeg!“, pljunuo je Gunnar, skupljajući svoj krzneni kaput čvrsto oko pozamašnog struka. Na gustim obrvama i blijedim žutim vlatima kose već se pohvatao mraz. Sjedio je na čelu kočije, i sa njegove je strane vjetar nemilosrdno šibao, noseći goleme pahulje snijega sa vrha planine Elarin. Za njegovom je kočijom lagano kaskao red od još tri slične kočije, svaka napunjena sušenim mesom i vinom sa ravnica blizu Idralytha, na svakoj po dvoje čuvara. Konji su frktali pod teretom, vezani u parovima i pokriveni dekama kako bi se zaštitili od nemilosrdnih Beolithirskih prilika.

„Neobično je čuti sjevernjaka koji kune snijeg, prijatelju.“, nasmijao se njegov suputnik, neobično maljavi patuljak sa juga po imenu Varien. Žvakao je naročito žilavi komad mesa, držeći pod pazuhom kožuh pun vina.

„Ne bih ga pljuvao da sam u kakvoj kolibi... Sa kakvom mladom-“, počeo je Gunnar svoje sanjarenje, koje je Varien već mnogo puta čuo, u mnogo verzija i previše detalja.

„Pih, Gunnare, koliko često pričaš samo o tome, pomislio bi neko ko te ne zna da ti je ud glavni tvoj dio, i da je ostatak tebe tu samo kako bi njemu omogućio postojanje i razonodu. Imaš li išta drugo na umu?“

„Imam,“ odgovorio je Beolithirljanin sa osmijehom, i zgrabio kožuh od patuljka.“Ovo. Iz moje lične kolekcije, kada nam već ne daju da probamo ovu koju vozimo.“

Potegnuo je dugo i srčano, kako samo sjevernjaci mogu, ojačani krvlju divova.

„Da sam kladu stavio bila bi bolje društvo.“, kiselo je izjavio Varien, i zagledao se u daljinu, misleći o proplancima Dinithira, o sunčanim livadama i razigranim kozama. Često bi se zapitao koji ga je lukavi sluga Isdenov natjerao da se od tih blaženih predjela zaputi na sjever, gdje vjetrovi ujedaju a ljudi imaju tupe oči od vina.

„Koliko ima do Hvalbarda?“, upitao je.

„Par sati, ako oluja ne posustane. Ako se smiri, možda stignemo tamo i do sumraka.“, odgovorio je Gunnar, škiljeći kroz mećavu.“No, olujama je ovdje dom, i odavde one idu svuda po svijetu, postajući možda u putu milosrdnije i blaže. Dok se jedna ne odluči na takav put, mi ćemo morati da ih trpimo.“

„To je babska priča, nemaju oluje domove. Lično sam vidio kako se jedna stvara iznad vrhova Ciothala, bez da je došla iz ove vukojebine.“

„Uči ti sjevernjaka o sjeveru, ali na kraju ćemo ipak vidjeti ko je magistrirao.“

„Uči sjevernjaka bilo čemu, i na kraju ćeš vidjeti da si pričao sa kravama i očekivao da ti uzvrate pokoju rečenicu.“, nasmijao se Varien i laktom munuo Gunnara u stranu. Ni Beolithirljanin se nije mogao suzdržati, a da se ne nasmije. Svi su voljeli dobre doskočice.

Put pred njima se gubio, i sigurno bi zalutali da on nije prolazio kroz gustu šumu borova sa teškim i tamnim krošnjama, dodatno opterećenim teretom snijega, pa je čistina koja je obgrljivala put bila putokaz za sebe.

Patuljku se u par navrata učinilo da se sjenke iz šume sa desne strane puta komešaju na neki neobičan način, no pripisao je to dugom putu i iznimnoj dosadi koja ga je morila. Um se igra sa čovjekom, kada nema pametnijeg posla, rekao je sam sebi, i nastavio da sanjari o suncu i plovidbi oblaka po tamnoplavom južnom nebu.

Gunnar je puhao, i povremeno se osvrtao da vidi da li je sve u redu sa kolonom koja ga je pratila. No, mnogo su puta prevalili ovo putovanje, i ti su pogledi postali tek navika koja nije imala nekog dubljeg značaja, u nekoliko slučajeva nije zaista ni pogledao, samo se osvrnuo, dok mu je um i dalje bio zaokupljen nekim dalekim i nebitnim mislima. Nikada se ništa nije dešavalo na putu za Hvalbard.

Maleni je gradić bio smješten na obali jezera Anrivan, koje je većinu godine bilo zamrznuto. Gunnar je uvijek kada je mislio o ovome mjestu, pred očima imao sliku ribara koji pecaju držeći štapove iznad malenih rupa izbušenih u dubokome ledu. A u par mjeseci kada nije bilo zamrznuto, maleni bi čamci poput divljih patki sanjivo plutali po njegovoj skoro staklenoj površini.

„Vidiš li ono?!“, povikao je Gunnar, budeći Variena iz njegovih dalekih sanjarenja. No to je buđenje ipak došlo trunku presporo, jer je samo uspio da vidi tamnu mrlju nešto dalje na putu, koja se iznimnom brzinom sklonila i nestala u gustom rastinju okolne šume. Varien je ipak svom snagom povukao uzde, i konji su uz negodovanje zarovili kopitima kroz snijeg i šljunak kojeg je snijeg pokrivao. Kočija koju je vukao se opasno zanjihala i nagnula na desnu stranu, no ipak nije pala i prosula svoj neprocjenjivi teret po snijegu Beolithira.

Ostale kočije, pošto su bile dovoljno razmaknute te su kočijaši na vrijeme mogli da vide da nešto nije u redu, su imale nešto gracioznije zaustavljanje.

„Šta si vidio, Gunnare? Meni je promaklo, samo sam vidio da je nešto bilo tamo, nisam siguran šta-„

„Ne znam, nisam mogao da vidim ništa osim...Očiju. Zagasitocrvenih, svijetlećih očiju, obmotanih u sjenu.“

Stresao se i jače navukao svoj kaput, posebno pazeći da zamota gusto medvjeđe krzno oko svog vrata.

Elinar, vilenjak koji je dotada bio na kočiji odmah iza Varienove, dotrčao je do njega, zajedno sa ostatkom družine. Bio je tu Ranvar, čovjek iz Fineithira, nekadašnji vojnik koji je u pohodima na Dinithirske pobunjenike izgubio polovinu lijeve šake, i volju za bitkom; Modi, još jedan patuljak koji je dolazio čak sa Vestrelahna, te još jedan naročito golemi Beolithirljanin po imenu Helset.

„Ne sviđa mi se ovo, Gunnare.“, rekao je mirno Elinar, vadeći iz korica golemi dvoručni mač, i stežući balčak da se skoro moglo čuti cviljenje kože kojom je bio obmotan. „Borio sam se sa hiljadu i jednim čovjekom, i strah mi je uvijek bio stran. No, sada me šiba kao i ovaj prokleti vjetar.“

Ranvar nije mogao da bude nešto naročito vješt sa mačem ili sjekirom, pošto je bio ljevak prije svoje nezgode, pa je izdradio poseban okrugli štit, teži i kabastiji od onih koje bi nosili vojnici, no zato je imao oštrice koje su poput zraka sunca izbijale iz sredine štita ka njegovom obodu. Ovaj dizajn nije bio pretjerano praktičan, no on ionako nije planirao da se upliće u mnoge sukobe, barem ne bez pratnje. Ni on se nije mogao oduprijeti silnom naletu neugode i straha, kada se u njegov štit, između oštrica zabola strijela sa crnim perima.

„Strijele! Svi u zaklon iza kočija!“, povikao je Ranvar, i strugnuli su što su brže mogli u koliku-toliku sigurnost kočija.

„Prokletstvo, Variene, ovo treba da bude najmirnija cesta u Beolithiru!“, povikao je drugi patuljak.

„Znam, hvala što si mi to ponovno objasnilo, trebalo mi je to. Ako se izvučemo iz ovog sranja, častit ću te kriglom najgore mjedovine koju novac može da kupi.“

„Dogovoreno!“, rekao je Modi i ne slušajući. Iz daljine su se mogli čuti ratni pokliči koji su više ličili na svinjsko ojkanje, što je Gunnaru dalo dosta jasnu predodžbu o kome se tu zapravo radilo.

„To su...To su jebeni kanibali, planinska plemena koja okružuju ovo područe-mora da ih je oluja natjerala u niže predjele. Oh, hvala Jalinu, i njegovoj bradi, i gospi Kadoni!“

„Zbog čega zahvaljuješ luđače? Život ti dojadio?“

„Ne, nego zbog toga što su ta plemena obično vrlo mala, što znači da nam prijeti možda desetak ljudi, ne više.“

„Jesi li siguran u to?“, upitao je Ranvar.

„Kladim se u šta god želiš, prijatelju Ranvare.“

„Ako je tako, šta čekamo?“, upitao je Elinar, i iskočio u kišu strijela. Pošto je bio vilenjak, po zvuku i zvužduku kojim su strijele sjekle vazduh, mogao je da odredi gdje tačno lete, te kako da ih izbjegne. Vukući za sobom mač koji je izgledao teže od konjske noge, Elinar je plesao među drvećem i pahuljama, koristeći taj dodatni sloj zaštite i sakrivenosti sebi u korist. A onda je zasjekao- jedan golemi zamah i snijeg se već topio poprskan vrelom krvlju koja je do prije sekundu kolala prepolovljenim torsom divljaka. Bio je obučen u krzna, i nakićen ogrlicom od zubi, svaki odreda očnjak, i činilo se-svaki ljudski. Na licu umazanom pepelom i zaraslom u gustu crnu bradu, još se trzao pokoji mišić. Dah još nije bio napustio usta čovjekova, a dobio je sudruga, još je jedan divljak pao pod strahovitom Elinarovom oštricom.

Trećeg Elinar nije stigao da sasiječe, za to se pobrinuo Helset, ispalivši strijelu iz svog luka napravljenog od borovine i smreke. Pogodila je svoju metu, tačno posred srca i odbacila ga par koraka unatrag. Beolithirski lukovi bili su mnogo učinkovitiji od onih sa juga.

„Ne mogu da vjerujem da sam se sakrivao od vas, pa vi niste u stanju ni da zamahnete kako treba!“, povikao je Elinar, izmaknuvši se vješto pred zamahom malene željezne sjekire. „Šteta što nećeš nikad ni naučiti!“-ponovno je dreknuo i čovjek se odjednom našao bez ruku, a onda i bez glave.

Posljednji od divljaka se dao u bježanje, i njega je Helset pogodio strijelom kroz glavu. Ponovno su se sastali nakon što je Helset pobrao svoje strijele od bijelog bora. Nije htio da uzima divljačke crnoperne strijele jer je smatrao da je to loša sreća, a ionako su bile loše balansirane, te bi ponirale vrlo lako i iznenadno. Elinar je ostao, gledajući tijela ljudi koje je maloprije lišio života, zagledajući dugo u njihove staklaste zjenice, kao očaran. Uzeo je bodež kojeg je držao Tomen u sleđenoj šaci, i zadjenuo ga za pojas. Njihovih mačeva nekim čudom nije bilo.

„Duguješ mi kriglu vrlo loše mjedovine, prijatelju.“, rekao je Modi. „Što ja mislim da je besmisleno jer sva je mjedovina dobra mjedovina, ali nećemo sada u sitničarenje.“

„Šta misliš, zbog čega su sišli dole, Gunnare?“, upitao je Ranvar, trljajući zdravom rukom onu polovicu lijeve. Na hladnoći je znala da zaboli odveć poznatom boli, iako su godine zatvorile ranu i ublažile sjećanje.

„Glad? Nisu imali šta-ili koga, da love po brdima. Moguće je da su došli jer su morali.“

„Ne znam, pobratime“ ubacio se Helset. „Ovo nisu bili lovci. Niti krvoloci. Znaš i sam šta znače one ogrlice, a posebno pepeo na licu. Znaš šta je spaljeno da bi se dobio, zar ne?“

„Možete i nas ostale uputiti, nije nikakav problem.“,izjavio je kiselo Modi.

„Pepeo je od spaljenih ljudi, nose ga kao štit od vradžbina i kletvi. I zubi isto. Pogani duhovi koje oni štuju vole takve trofeje i tu vrstu odanosti. Ovo nisu bili ratnici, ovo su bili šamani. A to je loš znak.“

„Ali, pogledaj pobliže. Svima je uklonjen žig pripadnosti. Svaki treba da ima po runu na zapešću, u skladu sa tim kojim su plemenima pripadali. Sve su spaljene. Što znači...“, počeo je Helset, a Gunnar je dovršio.

„Da su izgnani iz plemena.“

Helset se sagnuo, i pružio ruku da obriše pepeo sa lica jednog od ljudoždera-pošto mu se samo lice učinilo nekako neobično, skoro kao da je bilo napravljeno od voska, koji se potom istopio ili ga je neko namjerno samo malo izobličio, tek toliko da je mogao da primijeti da nešto nije kako bi trebalo da bude, no kada je došao nadomak same kože, nešto u njemu samome ga je spriječilo da je dotakne, te se on povukao, ispravivši se opet.

Vjetar je pojačavao svoj nemilosrdni stisak, i Gunnarove su riječi bile jedva dovoljno jake da se nadjačavaju sa njim, no kada je Elinar povikao dođite ovamo, brzo, svi su ga čuli.

Kada su mu se približili i vidjeli ono nad čime je on tad klečao, svačije lice se izobličilo, poprimajući grč iznenađenosti i zgražanja. Elinar je klečao nad tijelima trojice Paladina dopola pokrivenih nanosima snijega. Svakome je falilo dosta mesa, a i ono što je ostalo činilo se tamno i neprirodno kao da je neko prolio tintu preko njihovih ostataka. Jednome je falilo čitavo lice i dobar dio prsa, drugome lijeva ruka, dok je treći bio skoro netaknut, osim što mu je lice bilo unakaženo nečim što je ličilo na osip gizdave ljubičaste boje, koji mu je zauzimao skoro polovinu lica. Elinar je mogao da primijeti i kako su mu zubi sa te strane bili nešto duži i krivi, kao da su rasli jedan preko drugoga.

Modi je povratio u snijeg, topeći ga ostatcima piletine i crnog vina. Ranvar je pao natrag, sjedajući u snijeg i pokrio oči rukama. Uzdisao je duboko par trenutaka, a onda je počeo tiho da jeca.

„Taj lijevi je bio moj...Tomen. Moj nećak.“, izjavio je.

Modi je obrisao usta i zagrlio jecajućeg čovjeka, pomažući mu da ustane dopola, dokle mu je njegova visina dozvoljavala.

„Šta im se dogodilo, zaboga?“, prasnuo je Ranvar iznenada.

„Pa, očigledno je da...Ranvare, siguran si da želiš da čuješ ovo?“

„Ono što je i meni samome očito? Da su ih proždrli kao da su meso sa ražnja? Ili da su ubijeni mučki? Ili nešto treće očito? Preživio sam trinaest bitki, preživjeću i detalje o smrti mog roda!“

„Ne to...Iz ovoga što vidim, izgleda da su bili mrtvi kada su kanibali stigli do njih. Umrli su od studeni.“, izjavio je Helset.

„Još jedan udarac- nisam ga ni osvetio, čini se.“, reče Ranvar, čije su suze kapale sa trepavica u njegovu sijedu bradu, gdje su se polagano pretvarale u sleđene kristale.

„Žao mi je“, počeo je Modi, držeći se za balčak svog otrovanog bodeža, no Ranvar ga prekide.

„Nek ti ne bude žao. Budi ljut! Oni su bili očarani nekakvom magijom, i navedeni da umru kukavički. To je razlog za bijes, ne za tugu. Tugi ćemo se posvetiti kada bijesa nestane.“

Ljutito je oteturao do kočije i sjeo na kočijašku klupicu, vadeći iz zaprege bačvu snažne mjedovine koja je bila namijenjena Hvalbarđanima. Potegnuo je dobro i spustio je kraj sebe, zamotavši se u krzno i u auru mržnje koja se skoro mogla vidjeti kroz mećavu.

„Ovo nije dobro, ljudi. Nije ni najmanje dobro. Šamani silaze slijedeći naređenja nekih...većih sila. A kad tome dodamo da je ta sila bila dovoljna da nadjača ne jednog nego tri Paladina, i da...Ranvar možda nije vidio u svom bolu šta se dogodilo njegovom rođaku, no očigledno je da to nešto nije u našem rangu. Pogledaj ga, za ime bogova! Kao da je sam Haos bio upleten.“

Svi su pljunuli na spomen nečiste sile, i kimnuli glavama ne govoreći ništa. Kroz par minuta bili su ponovno na svojim mjestima na kočijama, i samo se čulo krckanje snijega pod teretom konjskih kopita i zaprežnih kola.

***

Inkvizitor po imenu Mohad Hassani spremao je u džep pismo sa pečatom Medijskog protektorata. Pred Idralythskom kapijom sreo je trojicu Paladina koji su mu bili dodijeljeni, i uputio se laganim kasom ka Hvalbardu. Zadatak mu je bio jednostavan. Kada stignu, zapaliti selo. Otpora neće biti. Sunce je još bilo dosta visoko na nebu, i kako je zalazilo ja vrhove krošanja na zapadu, činilo se kao da je svijet odjednom postao kao draga uspomena, sav rumen i umiven zagasitim bojama. No, Inkvizitori malo mare za ljepote svijeta, što dolazi sa teretom iskustva, sa nebrojenim prizorima strahota tog istog svijeta. Ta razlika bila je posebno bolan ožiljak na Mohadovom srcu.

***

Nešto kasnije su stigli u seoce, i dušu im je donekle razgalio prizor upaljenih baklji i dimova koju su su se kroz mećavu dizali u visinu kada bi se oslobodili okova dimnjaka. Hvalbard je bio usnuo, obmotan gustim naletima snijega i nekakvom skoro opipljivom sanjivošću.

Ranvar se držao za stomak, negodujući ali rado je koračao ka najvećoj zgradi, krčmi oko koje su ostale kuće bile poredane na takav način da su sve bile podjednako udaljene.

Ušavši unutra, dočekala ih je sumorna slika nekolicine polupijanih seljaka, koji su tmurno gledali u svoje krigle i jedva da su obraćali pažnju na novopridošlice. Vatra u kaminu je pucketala i isijavala slabašnu svjetlost, kao da ju gasi ista ona pospanost koja se vrzmala oko očiju debeljuškastog krčmara, i još očiglednije, oko glava njegovih gostiju.

Elinaru se učinilo kao da seljaci namjerno okreću glave od njih, no to nije mogao da potvrdi, pa nije ni spominjao.

Modi je prvi progovorio.

„Stigla hrana, stigla cuga! Vrijeme je da ovo mjesto živne, da se radujemo, uprkos snijegu!“, što mu se odmah učinilo malo neprimjerenim zbog Ranvarovog rođaka, no jezik mu je i ovaj put preduhitrio pamet.

Krčmar mu sumornim tonom odgovori Kasnite, i nastavi da trlja čašu istim monotonim pokretima.

„Šta li mu je to značilo?“, upitao je Varien mrmljajući ispod daha.

„Vjerovatno da gladuju već zadugo.“, odgovorio je još tiše Elinar.

„Bolje kasno, nego nikako, brate. A malo je falilo da se desi ovo drugo. Napadnuti smo u putu, oprostite nam na kašnjenju. Kanibali su sišli sa brda...“, pljunuo je Elinar. „A ni oni nisu najgori od naših problema u putu. Naime, nešto je umorilo tri viteza, Paladina, čija smo tijela pronašli u snijegu nedaleko odavde. Znate li nešto o tome?“

Na spomen tijela, Ranvar je stegnuo kožni kajš koji je držao njegov golemi štit na leđima.

„Da... Trojica došljaka. Rekli smo im da je loša ideja da se upute van sela. Niko ne može da ode, jednom kad dođe u Hvalbard.“

„Molim?“, upita Varien.“Mi smo tu samo dan-dva, i vraćamo se u prijestolnicu. Ne možemo da ostanemo duže.“

„Možete, i morate. Zbog vaše sigurnosti vam govorim. Svako napuštanje sela je strogo opasno, nemojte se igrati životima.“, mirno je, iako otužno odgovorio krčmar.

„Slušaj vamo-“, počeo je Elinar, ali ga je Modi zaustavio na vrijeme.

„Neka, odmorićemo i prenoćiti tu. Ujutro ćemo misliti drugačije, otresavši umor sa očiju i sa uma.“

„Svi koji koraknu van sela past će u ropstvo, tako su nam rekli, i istinu rekoše!“, rekao je krčmar sa iznenadnim žarom u glasu. „Svijet van granica sela pao je u tminu, i to ne našu tminu, blagu i milosrdnu, u tminu koja vrišti i zahtijeva! Druga tama.“

„Za ime bogova, ovdje će biti posla i za Inkviziciju.“, šapnuo je Modi Elinaru.

„Mi vas ne možemo prisiliti, no iz dubine duše vam savjetujem da ostanete sa nama. Da... Da čujete Glas i postanete blagoslovljeni.“, sa užitkom je kazao krčmar, kao da je u ekstazi. Čaša koju je držao, golema krigla od gline, podrhtavala je.

Elinar je mogao da vidi kako su na trenutak krčmareve oči postale tamne i prazne, prije nego li su ponovno poprimile svoju uobičajenu smeđu boju prošaranu crvenilom. Varienu se nimalo nisu sviđale riječi koje mu je krčmar uputio, no ipak je zatražio sobu, jedva čekajući da se odmakne od neugodne napetosti u zraku. Plamenovi su i dalje lizali klade u kaminu, no na trenutke bi se izvitoperili u neobične forme, odavajući blagi sjaj i pucketajući.

Dogovorili su se da čuvaju stražu, pošto nikome od njih nije bilo ugodno spavati bez takvih predostrožnosti. Ranvar se prvi javio za ovu dužnost, ionako izmoren nedavnom tragedijom, no ni ostalima nije bilo lagano zaspati, iako su im udovi jaukali potmulim bolovima od ukočenosti i dugog puta. Pošto su bila samo dva kreveta, izvlačili su slamke da vide ko će ih dobiti. Helset i Varien su bili ti sretnici, dok su ostali izvolili da se smjeste na pod.

Zaogrnuti kožama i teškim vunenim dekama koje su odavale mirise prošlih gostiju, ležali su slušajući udaranje vjetra i škripanje krova pod teretom snijega do ranih jutarnjih sati, kada ih je san ipak uspio da ih obgrli i odnese negdje daleko.

No, ni snovi nisu pružali utočište od Hvalbarda, kao što je Varien ubrzo saznao. Sanjao je goleme nepregledne krajolike, crne zvijezde i hladno sunce, te neumoljivi i neprekidni snijeg, koji je šibao nošen vjetrom. Mogao je u snu da osjeti kako hladnoća grize njegove prste, te oni postaju crni i neupotrebljivi, kako bolni plikovi od hladnoće rastu po njegovim nogama, kako hladnoća preuzima njega samog, prožimajući dio po dio, čitavo njegovo biće. A onda ga je začuo. Glas. Glas na vjetru, glas u mećavi, glas u njemu samome. Drevan i moćan, zapovijedao je i molio na jeziku kog nije mogao niti je smio da razumije. Njegov um je odbijao i da pokuša razumiti riječi, no one su sa svakim trenutkom postajale sve jače, zovući ga sebi i tražeći od njega nešto, nešto što on nije mogao da izgubi.

***

Inkvizitor je gledao zamišljeno u tragove u blatu. Tri vagona, prepuna zaliha, prošla su ovim putem. U daljini je vidio ivicu oluje, i nakupine oblaka koje su činile samo srce oluje. Zapitao se na tren da li postoji nešto natprirodno, što je uteklo blještavom pogledu Medija, što bi ipak trebalo veću vojnu snagu od četiri čovjeka, no ta je misao uskoro bila arhivirana i smještena negdje u uredne ladice koje su tvorile Mohadovu svijest. Mnogo stvari je tako arhivirao ne dajući im šansu da prerastu u nešto što nije mogao da kontroliše. Naposljetku, jedan Inkvizitor ne smije da bude čovjek onoliko koliko to smiju ostali ljudi. On mora da bude oružje u rukama Ardeusovim, skalpel koji odstranjuje tumore hereze i zla iz ljudskih srca. Naravno, najprirodnija stvar je bila to da ne preživi svako ovako ekstenzivne zahvate na svojoj duši-štaviše većina ne uspije da preživi, no oni kojima to pođe za rukom, ta srca su zatvorena za iskušenja zla. Kakav veći blagoslov neko može da zatraži?

***

Kada se probudio obliven hladnim znojem, Varien je osjetio kako je možda bio čak i umorniji nego prije. Na trenutak se prepao da zaista nije izgubio prste i noge, pošto mu se san učinio potpuno stvarnim, no na njegovo olakšanje to nije bio slučaj. Pogledao je oko sebe, i vidio istu onu trošnu sobicu, sa istim slamnatim jastucima i masnim prekrivačima na grubo istesanim stolovima, te je glasno odahnuo, što je bilo dovoljno da probudi Elinara.

„Šta se dogodilo, neka opasnost?“, upitao je, trljajući oči jednom rukom. Druga mu je počivala na balčaku mača, od kojeg se nikada nije odvajao.

„Ne, samo loši snovi. Veoma loši. Ej, Ranvare, je li bilo... Ranvare?“

Varien je skočio iz kreveta brzinom munje, i protutnjao po škripavom podu, nagazivši pritom Helsetovu ispruženu ruku. Njegov jauk probudio je Modija i Gunnara, koji se probudio mrzovoljan jer mu je prekinut bio naročito sočan san o djevi koju je nekada pokušavao da zavede.

Varien je prodrmao Ranvara, koji se činio kao da spava, no on nije davao znaka od sebe. Usta su mu bila plava, a oči blijede i staklaste, zjenice su bile okrenute natrag u lobanju. Polovina njegove lijeve ruke i dalje je stiskala stomak.

„Ardeuse! Od čega je umro?“, zavapio je Gunnar.

„Ne znam, ne čini se kao da je napadnut. Možda ga je srce izdalo, to se dešava ljudima, a on nije baš u cvijetu snage.“, odgovorio je Helset, koji je par mjeseci proveo kod Vidara, učeći zanat prije nego li je odustao.

„A možda je otrovan.“, sumorno je izjavio Elinar.

„Možda...“, složio se Modi. „Prokleti Hvalbard! Preživiš bitke i bune, i umreš od ruku nekog suludog seljaka koji je imao pri ruci bočicu otrova. Život zna da bude okrutan na neočekivane načine.“

„Šta da radimo sa tijelom?“

Kroz vrata je banuo visok čovjek obučen u crne halje, držeći u jednoj blijedoj, mršavoj ruci tanki bijeli skiptar od kosti. Za njegovim leđima je stojao krčmar i još nekoliko seljaka, svi su pozorno motrili na prizor u sobi, svi su imali upale, tamne oči koje je Elinar primijetio kod krčmara na trenutak. Njegov iznenadni ulazak kao da je na tren zaustavio vrijeme, svi su stojali i bez riječi posmatrali neobičnog čovjeka, čije je lice bilo skriveno pod širokom kapuljačom. Čak se činilo da ispod oboda same kapuljače istječe tama, poput dima.

„Mi ćemo se pobrinuti za tijelo. Žalosno je to što mu se dogodilo, neka barem u smrti nađe smiraj u Nježnoj tami.“, rekao je visoki čovjek.

„Preko mog mrtvog tijela!“, reče Elinar, čiji je temperament bio dosegao tačku pucanja. No, čovjek je samo mahnuo skiptrom, i vilenjak osjeti kako mu je mač nemoguće težak. Držati ga bilo je neizdrživ zadatak te on pade na pod uz glasan zveket.

„Vjerujte mi, to je posljednje što želimo. Vaše spasenje od poganog svjetla je naš prvi i jedini cilj. Kada je moj prijatelj Beleron rekao da ste stigli, i to sa zalihama, pobojao sam se da nisu ponovno stigli Paladini. Vidite, prošli put sam bio natjeran da se skrivam kao dijete, pošto su oni bili toliko zatrovani svjetlom, da ne bi slušali razum. Posjekli bi me, istjerali blagoslovenu tamu, a to se ne bi svidilo Glasu. O ne, to se nimalo ne bi svidilo Glasu. I vidite šta im se dogodilo, prava tragedija... Zamislite olakšanje koje sam osjetio kad sam saznao da se u stvari radi tek o pošiljci hrane i pića, koju predvode obični, neiskvareni ljudi.“

„Šta im se dogodilo?“, zavapio je Modi, kojemu je Ranvar dugo godina bio blizak prijatelj.

„Izašli su napolje. Napolje iz ovog blagoslovenog mjesta, a obećanje koje je Glas dao, ono se odnosi samo na ovo seoce. Oni koji dođu, ne smiju da odu. A nakon završetka Invokacije, ovaj će ledeni raj biti opjevan hiljadama godina, odjecima vrisaka onih koji su se protivili volji Glasa.“

„Šta kada vam banu Inkvizitori? Ako mislite da su Paladini loša vijest, ne znate šta vam se sprema. A mi smo poslani kao ispomoć, i za naš odlazak znaju i Mediji, i Prijestolnica. Ne možete dobiti ovu bitku.“, prostenjao je Elinar, i dalje osjećajući istu težinu na samim šakama. Kao da su ga nevidljivi lanci vukli ka podu, ne dozvoljavajući ni najmanji pokret, čak ni njegovom natprosječno jakom vilenjačkom tijelu.

Čovjek se nasmijao, otkrivajući dio svog lica na trenutak, na što je Gunnar vrisnuo-učinivši tako podvig kojeg ostali nisu mogli ponoviti jer im je glas umro na usnama. Naime, tama je skrivala ogoljenu kost, po kojoj se neugodna smjesa crnih mišića i blijede kože komešala kao da je uzavrela površina katrana. Oštri očnjaci su se na trenutke mogli razaznati, kao da pripadaju kojotu ili vuku a ne čovjeku, a oči su poput dvije zelene svjetiljke blistale potmulom svjetlošću. Nisu mogli duže gledati u njegov lik ni da su to htjeli, jer se on kao da je bio oslikan na površini vode, počeo topiti i mijenjati u nešto drugo.

„Prokleti...Ti si...“, Elinar se prisjećao starih legendi o vremenu Prvorođenih i bitaka sa podanicima nepoznatih stvorenja iz drugačijih mjesta.

„Glasnik. Glasnik nečega većeg. Nečega ljepšega. Vidio si i sam šta kada dođu Amotyrski heretici. Svako ko ne bude imao zaštitu i naklonost Glasa, doživjet će istu sudbinu. I goru.“

„Aberant. Izopačeni izrod poganih božanstava.“

Stvorenje se još jednom nasmijalo, te se okrenuo na peti. Sad i ostatak družine osjeti istu težinu koja je savladala Elinara, te je na neke od njih, kao što su bili Modi i Helset, djelovala toliko snažno da su se onesvijestili. Varien, Gunnar i Elinar su zadržali svijest, no ona im je bila više teret nego korist, sada kada su bili bespomoćni. Seljaci su bez naredbe iznijeli tijelo Ranvarovo i sva oružja koja su mogli da nađu te za sobom zaključaše vrata, ostavivši ih unutra, nakon čega su i čini popustile te su se mogli ponovno kretati bez mnogo muke.

Čuli su povike napolju, pri čemu je Varien prvi doskočio do prozora, dok su ostali trljali bolne udove, napregnute onom neobičnom čarolijom.

Ono troje koji su nosili Ranvarovo tijelo, zastadoše na trenutak, te ga spustiše u snijeg. Pošto je i dalje mećava bijesnila napolju, sunce se činilo kao daleki posmatrač, nemoćno da se zaista probije kroz guste oblake i snijeg, no ipak dovoljno snažno da bude jasno da je zaista dan.

Nad Ranvarovom se pojavom nadvio Aberant, koji je, raširivši svoje skute, stojao kao utvara. Tama ispod njegovog pokrova bila je nepojmljiva, kao da je ona sve što je tamo postojalo, i kao da bi svako svjetlo koje bi palo na unutrašnjost Aberantovog plašta, očajavalo nad svojom sudbinom prije nego li bi bilo ugušeno i proždrto.

Varien je čak odavde mogao da čuje recitacije koje je stvorenje ispuštalo, pošto su one bile one iste koje je Glas njemu šaptao u snu. Užasnut, ustuknuo je unatrag i pao na leđa, dršćući i jecajući. Nije se smirio dok ga Modi nije polio vodkom iz čuturice za pojasom koju je uvijek imao sa sobom.

„Šta ti je čovječe, saberi se...“, vikao je Modi, šamarajući Variena.

„Svi ovamo!“, reče Helset gledajući kroz prozorčić. Kada su stigli, sve je već bilo skoro gotovo. Zadnji krakovi tame su se migoljilji iz Ranvarovih nosnica, prije nego li su se uvukli i nestali unutra. Nedugo zatim, tama je, poput kiseline, počela da nagriza i proždire Ranvarovo tijelo, počevši od očiju i šireći se dok od njega ništa nije ostalo. A onda se, poput goleme zmije napravljene od crnog dima, ponovno podignula i vratila svome izvoru. Na nebu iznad njih sijevnula je munja, ocrtavajući u oblacima nešto što je potreslo svakoga od zatvorenika do njegove srži. Kolosalno biće sa nebrojenim udovima, čija je pojava odavala odjeke zaboravljenih vremena, kada svijet nije bio stvoren, kada je sve što je postojalo bila Praznina, ispunjena do vrha stvarima koje ne bi smjele da postoje. Stvarima koje vrište i koje um ne može da zna bez da ga obuzme hladni zagrljaj bezumlja. Gunnar je samo jecao i ljuljuškao se naprijed-nazad. Oči su mu pokrvavile, a vene po vratu su poprimile nijansu tamnoplave boje, kao da su prepune tinte. Modi nije više govorio. Nije ni treptao. Oko očiju su mu se urezali tamni krugovi, kao da nije spavao sedmicama. I ostatak tijela mu poprimi slične nuspojave, te se od mladog patuljka pretvotio u ispijenu ljušturu. Elinar se ipak uspio malo oteti, te je u očaju pokušao da razvali vrata, što mu nije pošlo za rukom. Činilo se kao da mu je ruka slomljena, no ispostavilo se kasnije da je bila pretvorena nekim čudom u nešto slično pipku hobotnice. Helset je lomio zglobove prstiju, stežući do te mjere da su promijenili boju, od crvene preko bijele do neke bolešljive nijanse ljubičaste, sada prekrivene opnom poput zmijske kožice.

Varien je imao sreće, njegova ga je noća mora donekle pripremila za užas koji ga je zadesio. Kada su njegovi nokti počeli da se pretvaraju u goleme kandže, on je zatvorio oči i trudio se svim silama da zadrži svoj um.

***

Inkvizitor po imenu Mohad malo je pričao, ako uopšte. Paladini s kojima je bio u družini takođe su malo pričali. No, kada su naišli na tijela svojih pobratima, mnoge su psovke i pogrdne riječi izašle iz njihovih inače rezervisanih usta. Mohad sebi nije dozvolio taj luksuz. Pažljivo je pregledao tijela, od dijelova koje su divljaci odsjekli primitivnim željeznim oruđima, do izobličenja i promjena koje su nastale djelovanjem...Nečega. Ni Paladini nisu bili baš sigurni o čemu se radilo, no svako od njih je znao nekim čudom da izbjegava dodir sa tijelima. Vrhovom bodeža bi Inkvizitor podigao deformirani prst ili otvorio oko dodirnuto tom čudnom i korozivnom silom koja je od ljudskih formi pokušala da stvori nešto novo i grozno, svaki put eliminišući u svom kabinetu od uma čitavu jednu granu stvorenja. Morvani nisu, oni otimaju djecu, pa njih promjenjuju. Nisu ni likantropi usred promjene, oni bi se nakon smrti vratili u ljudska obličja. Nisu ni arahnidi, nema položenih jaja u abdomeni ni znakova otrova.

„Čista magija. Čista pogana magija najvišeg stepena. Aberacija. Šta god da je na djelu ovdje, to ne pripada našemu svijetu. Što nam postavlja bitno pitanje, gospodo.“, izjavio je Mohad, čekajući iskru shvatanja iz svojih suputnika.

„Kako to da ne očekujemo nikakav otpor?“, odgovorio je jedan od Paladina.

„Upravo. Ako nam je na rukama nešto ovakvo, to bi bio posao za Sive vitezove. No, Mediji su, čini se, odabrali nas za taj posao. Koliko im vjerujete?“

„Vjerujem? Nimalo. No, znam li da znaju šta rade, iako ne uvijek onako kako bi ja volio, da. Znam da znaju.“

„Penjite se onda, pred nama je još par sati jahanja, a onda ćemo vidjeti koliko smo u pravu, ili u krivu.“

Popeli su se na svoje konje i krenuli dalje ka Hvalbardu. Mećava je i dalje bijesnila oko njih, no hladnoća Inkvizitorskog srca bi je zasjenila višestruko.

***

Predvečerje je došlo sumorno, i svi od zarobljenika su preko volje jeli meso pomalo čudna okusa, i pili vino takođe pomalo sumnjivog okusa, no Varien nije više mislio da iko od njegovih drugova shvata šta zapravo jedu i da li je to nešto otrovno. On jest shvatao, i sada se zaista nadao da ga truju. Jedva je čekao da se riješi života, tog tereta koji je postao neizdrživ u roku od nekoliko sati.

Kada su ih izveli na glavni trg ispred krčme, grč kojeg je osjećao u svom stomaku podsjećao ga je barem donekle da je još uvijek živ. Sa obje strane velikog trga bili su poredani dugi stolovi, a na sredini je bila zapaljena golema lomača, pred kojom je bio žrtveni altar, teški stol od borovine na kojemu su bile urezane odbojne rune starog jezika. Na svim stolovima bile su postavljene tepsije sa raskošnim jelima, koje su im sadašnji zatvorenici-čudovišta dostavili.

Kada su ga položili na stol, Modi je skoro pa pjevao, no to njegovo pjevanje je zvučalo uznemirujuće, kao da tri glasa pokušavaju da budu jedan glas, i usto se moglo čuti i nekakvo duboko grgljanje. Varien je bio zahvalan kada je tu pjesmu udavio ulazak tame u njegova usta i nos, i kada je iznutra počeo da se raspada. Nadao se da je duša Modijeva ipak uspjela da se izmakne i pobjegne ka Amotyrskim bogovima, koji su sada, gluhi i nijemi, posmatrali kako njihovi podanici padaju u ralje užasima. Nakon što je bio potpuno proždrt, munja je ponovno bljesnula preko nebeskog svoda, otkrivajući siluetu, ovaj put nešto jasniju. Svjetlost koja je okupala ljude ispod, sve ih je promijenila na veće ili manje načine, razarajući im tijela i umove kao što plamen topi svijeću.

Helset nije pjevao. Nije ni plakao. I dalje je lomio članke prstiju, tolikom silinom da su oni krvarili. Crna krv koja je sipala na snijeg ispod njegovih nogu skoro ga uopšte nije topila, jer u njoj nije bilo nimalo topline. Kada su ga položili na stol, gledao je Variena skoro molećivim i zahvalnim očima, kao dijete koje gleda svoje roditelje, prije nego ih je prekrila tama i prije nego je izdahnuo po posljednji put. Ponovno munja, ponovno bljesak, silueta. Ljudi više nisu postojali, samo gomile neprepoznatljivih udova i očiju, koje proždiru jela pred sobom, gurajući gomile hrane u razjapljene čeljusti prepune oštrih i krivih zubiju.

Varien je bio sljedeći. Ni on se nije opirao. Štaviše, skoro da se otimao za tu nagradu, za završetak patnje. No, nešto se dogodilo prije nego je stvorenje uspjelo da ga uzme. U sekundi, stvorenja koja nekad bjehu Elinar i Gunnar zgrabiše svog mučitelja prije nego je ispustio svoju gladnu tamu. Obmotan mnogim deformisanim udovima, Aberant se nije uspio oteti njihovim naporima, te se oni s njim svališe na lomaču nasred trga, i plamenovi ih obuzeše kao da su bili pokriveni uljem.

Vrisci koji su uslijedili iz mase gorućeg mesa bili su uistinu neopisivi. Varien je skoro mogao da razazna i glas Ranvarov, kao i Modijev, kao i bezbroj drugih žrtava koje su podlegle njegovom gladnom zanosu. Bacakao se u plamenu kao riba van vode, sa tijelima dvojice zatvorenika kao utezima.

Munja ponovno oslika nebo, no ovaj put tamo se ne pojavi silueta tog nezamislivog čudovišta. Ni snijeg nije više padao, a i vjetar se stišao kao da ga je zaustavila volja same Anhre. U tom jednom trenutku, sve je stojalo mirno. Čak se i sunce skoro moglo vidjeti negdje iza oblaka koji su postajali sve tanji.

No, Varien to nije mogao da vidi. Vino i meso koje su pojeli bilo je uistinu otrovano, no ne od strane seljaka Hvalbarda, nesretnika koji padoše pod uticaj nečeg drevnog, nego od nekoga na koga nisu ni sumnjali.

Kada je Mohad dojahao u selo, sunce je bilo zalazilo a lomača se već bila zgorila toliko da su ostali tek ugarci. Dočekao ga je za obične ljude strahovit prizor, no za njega nešto što uvijek slijedi ako se ljudima dopusti sloboda da skrenu sa svjetla, u tamu koja poziva i koja kvari. 

Zgrabio je jedan ne baš potpuno izgoreni ugarak, i ušao u krčmu. Uskoro je vatra svojim blještavim sjajem osvjetljavala okolicu Hvalbarda, a njih četvoro su jahali natrag, misleći kako za ovakvo nešto nisu trebali ni njih četvorica. Dijete je moglo da obavi ovu misiju. Nasmijao se zbog te misli, zanemarujući na trenutak onu drugu-kako je vatra izvor svjetlosti, i šta to onda znači o odnosu gorućeg Iorinna i blještavog Ardeusa. Ionako je bila hereza, a to sebi ne može da dopusti jedan cijenjeni Inkvizitor.

Strijelac

U davna vremena, kada su narodi Edere bili snažni i oholi, i dok su se još nadmetali u streljaštvu, bijaše od južnih naroda jedan snažan mladić oštra oka i snažne ruke, po imenu Ersheg. Bio je onizak i mršav do te mjere da su mnogi pomislili da ne boluje od kopnjenja, ali kad bi se u njegovoj ruci našao luk, Ersheg bi, barem u očima onih koji bi ga ugledali, narastao do neljudskih visina. Oči bi mu ispunio plamen a tijelo odlučnost.

To je Ersheg, strijelac. Ersheg, divosjek. Ersheg, njegova strijela nikad ne zastrani.

Jedna koštunjava ruka se podiže. Hvata strijelu napravljenu od orlova pera, vadi je iz tobolca na leđima. Stavlja je na tetivu luka, i zateže luk dok strijelac, sada ne više čovjek, ne svjesno biće već samo vodič tom jednom pogotku, ne začuje lagano škripanje srebrenhrastovog luka. Prsti se razdvajaju, i strijela, koja je jedva podnosila to što se ne kreće, polijeće, sjekući zrak i cijepajući vjetar pred sobom. Poput šuma, kreće se zrakom, i nalazi kraj svome putu kada se njen vrh zarije tačno u sredinu mete. U srce velikog jelena. U prsten ostavljen nekoliko minuta hoda daleko. U bilo šta što Ersheg poželi.

Kad god bi bio neko ko bi vidio njegove podvige, iz usta bi ispustio uzdah očaranja, htio to ili ne. Veliki strijelac koji nikad ne promašuje. Plemeniti Ersheg.

Ersheg je lutao zemljom mnogo godina, osvajajući mnogo zlata na takmičenjima. Mnogi drugi mladi strijelci, željni slave i ugleda kojeg je veliki lovac psojedovao, izazvaše ga na okršajei dvoboje. I uvijek, uvijek se pokajaše, posramljeni. Velikom strijelcu nije bilo ravna.

Naravno, ko stekne mnogo slave i obožavanja, stekne mnogo i onih koji mu zamjeraju tu slavu i obožavanje. Jedan od takvih bješe pokvareni vrač odnekle sa zapada, koji je nosio jelenje rogove i veprova krzna-Tershan. Kada je vidio Ershega, onako mršavog i naizgled slabog, i njegov golemi dar kojeg je strijelac posjedovao, u njegovu srcu se rodi sjeme one loše biljke koja rađa otrovne plodove-zavisti.

Ersheg je nastavio da luta zemljom, ubijajući divove, trolove, goleme ptičurine željne ljudskoga mesa, i mnoge druge nemani koje su prijetile ljudima Edere, svo vrijeme postajući sve više i više sjetan. Njegove strijele su uvijek pogađale, uvijek savršeno. Niko nije mogao da dostigne njegovu vještinu, niko nije mogao da ga pretekne. Poprilično je hladno na samome vrhu-pomisli Ersheg.

Svo ovo vrijeme. Tershan je pratio velikoga strijelca, nadajući se da će naći neki natprirodni uzrok njegovoj vještini. Da ne pije napitak od orlove krvi? Ne, Ersheg pije samo vodu i vino. Da nema rune upisane na luk? Ne, luk mu je gladak kao slonova kost. Da se ne moli mračnim božanstvima, tražeći snagu ruke i oštrinu oka? Ne, Ersheg se ne moli nikome. Iz prikrajka, Tershan je ostajao zatečen njegovom vještinom, i sve ljući nemogućnošću da joj nađe uzroka i objašnjenja.

Sam strijelac je iz dana u dan postajao sve očajniji. U nadi da će promašiti, vezao bi oči, i opalio strijelu slučajno u pravcu kojeg nije znao ni vidio. Ipak, kada bi skinuo povez, vidio bi da je njegova strijela ipak uspjela da nađe svoj put. Pio bi do te mjere da su mu sva čula otupjela, i onda uzeo za luk i pustio strijelu, i kao da nije ni kapi popio, strijela bi se zarila u samo središte naslikane mete. Ersheg bi se nasmijao svojoj sudbini. Ersheg bi zaplakao, nad svojom vještinom.

Na kraju svih mogućih pokušaja da omane, Ersheg je slomio svoj luk i zarekao se da neće nikada da zapne strijelu. Na tome bi i ostalo, da se nije umiješao Tershan. Sada već lud od bijesa i zavisti, Tershan je jednoga dana, našavši strijelca pijanog kako spava na tlu,     uzviknuo „Ovako završava velikan  naroda sa juga! Pijan i nesvjestan! Kolika god da mu je vještina, sunce nije mogao da pogodi!“

Ersheg ovo začu i duša mu se obradovala. Sunce! Kakav god luk uzeo, kakva god strijela bila, ne može da dosegne sunce na nebesima! Poskočio je kao dijete, njegova manjušna figura kao da nije imala težinu. Ja, veliki Ersheg, ću da promašim!

Zlatom kojeg je osvojio prije mnogo godina, strijelac je kupio luk od samurovine, i jednu jedinu strijelu, napravljenu od vrbine grane, i navođenu perom jastrijeba.

„Okupite se svi! Okupite se svi, sada ćete vidjeti nešto što dosad niste vidjeli!“, povika Ershed polupijan. Tek osam ljudi se odazvalo pozivu kada su njegove koščate ruke zategnule strijelu.

„Luđak gađa sunce!“, nasmijaše se okupljenici. „Vino ti je udarilo u glavu, stari jarče!“, povika neko.

„Nije“, reče strijelac, i dalje držeći svoju strijelu zapetu.“Ovo oko ne gubi oštrinu. A ova ruka se ne umara.“

I s tim riječima, Ersheg ispusti strijelu. Osmijeh na Tershanovom licu se razvuče skoro do nemoguće širine. Strijela se vinula visoko, visoko u vis, i nije jenjavala. Nastavila je svoj put.

Ersheg je odahnuo. Nakon svih ovih godina, neuspjeh. Strijela se izgubila i više je niko nije vidio. Ljudi su čekali nekoliko minuta a onda su se razišli, odmahujući glavama i žaleći starca koji se smijao.

Prođe nekoliko sati, i ništa se ne dogodi. Prođe čitav jedan dan. Prođoše dva. Pa još dva. Pa četiri. Sedmog dana, sunce je izašlo crveno kao krv, i Ersheg je znao, da još nije spoznao poraz. Potonuo je u sebe, oči su mu upale duboko u lubanju, a osmijeh je zauvijek nestao s njegova lica. Njegova strijela je pogodila samo sunce.

Kako su kasnije spoznali narodi juga, ovo nije prošlo bez posljedica. Sunce je postalo otrovno, svaki usjev kojeg bi dotakle njegove zrake, uvenule bi kao spržene vatrom. Kukuruz se pretvarao u pepeo. Pšenica u čađ.

Velika glad je zavladala Ederom, i trajala je tri godine, koje je Ersheg proveo okajavajući svoje grijehe u hramovima svete Kadone. Oplakujući svoje grijehe, Ersheg je zaspao, i u snu mu je Gospa rekla da nema načina da se sunce vrati u njegovo prijašnje stanje, osim da se strijela ivadi iz njegova vatrenog srca.

„Kako da to učinim?“, zavapi Ersheg, očajan.

„Sjedi na ivicu jezera Earlan. Sjedi tamo dok ne dobiješ znak.“

Kreštanje svrake koja ga je gledala s prozora probudilo ga je iz sna. „I sreća da jest“, pomisli Ersheg. „Iskopala bi mi oči da je pomislila da sam mrtav.“

Istog trena se uputio ka jezeru Earlan, noseći sa sobom svoj luk, ali ne i strijelu.

Jezero Earlan je bilo najveće jezero u okolici grada Rahkanda, i predstavljalo je jedini izvor pitke vode za žedne ljude samoga grada. Ersheg je sjeo na ivicu i čekao. Čekao je sat, ništa se nije dogodilo. Čekao je dan, ničeg nije bilo. Čekao je sedmicu, i ugledao kako se sjenovita prilika približava odnekle sa nebeskih visina.

„Gospa kadona mi je poslala... Sovu?“

Golema bijela sova je sletjela i raširila svoja krila, dozvoljavajući mu da se popne na njena leđa.

Uskoro su se vinuli u zrak, krećući se brzinom za koju je Ersheg mislio da je nemoguće. Zemlja iza njih je ostajala, sve sitnija i sitnija kako su se dizali u vis, te je uskoro i samo nebo bilo ispod njega, prostirući se poput plave magle. Sunce je i dalje bilo daleko. Letjeli su sedam dana i sedam noći, krećući se ogromnom brzinom, te je Ersheg mogao da vidi put svoje strijele, poput repa zvijezde padalice, ili poput krvavoga ožiljka na samome nebu.

Napokon stigoše do sunca, i Esrheg ugleda svoju strijelu, zabijenu u površinu zvijezde poput nezgodnoga trna. Uhvatio je za njen kraj i vukao koliko je mogao, ali nije išlo, strijela je ostala zaglavljena. Na kraju je, vukući, prelomio strijelu na pola. Jedna polovica mu ostade u rukama a drugu je progutalo samo sunce. Od iznenadnog nestanka uporišta, Ersheg se slučajno stropoštao natrag, ali umjesto da padne na zemlju, ostade da lebdi beskrajnim nebom.

I dan danas, iznad Edere nekad iznikne crveno sunce, i oboji dan svojim zrakama. Ali one više nisu bile otrovne, pošto je strijela ipak nestala i izgorila negdje u samome suncu. Na taj dan, Crveni dan, Ederani ostavljaju lukove i ne love. Poneko zapali tamjan i naslovi molitvu u Ershegovo ime.