Početak i kraj

 

Osjećam kako blijedim dok pišem ove retke. Osjećam kako se tama približava i zgušnjava ispred mog prozora, iako znam da mjesec milosrdno prosipa svoje zrake, okružen vječnom pratnjom zvjezdanih konkubina. Isto tako znam, da jutro neću dočekati. Zbog toga sam se i odvažio da napišem ove retke, opširnu povijest mog usuda, rođenog od negdašnje djetinje znatiželje koju sam kasnije, u mojim zrelijim godinama mogao nazvati mnogo ozbiljnijim imenom goruće strasti. A ta znatiželja i ta strast, oduvijek su bile usresređene na nešto što je svakome čovjeku urođeno- želja da se opstane i poput mnogih proroka iz povijesti, pobijedi smrt.

Oduvijek me zanimala duša. Tragao sam za njom posvuda, od skromnih prapočetaka i traganja za tragovima duhovnosti u starim zapisima i svetim knjigama, do posjećivanja starih, prašnjavih hramova Indije i Tajlanda, natkrivenih pokrovom džungle i sakrivenih od ljudskih očiju hiljadama godina. Nadao sam se nečemu što je ležalo sakriveno svima na vidiku, a što su svi uspijevali nekako da ne vide. Osjećao sam, u svojoj najskrivenijoj nutrini, da je nešto u meni posebno, da je moje oko drugačije od oka nekog laika, koji se tu pronašao spletom okolnosti, koji nije uopšte tražio tu predivnu i neuhvatljivu supstancu koja u sebi sadrži sve ljudsko.

Oprostite mi, molim vas; gospodine ili gospođo koji budete pronašli ovaj tekst-na njegovom bunilu i nedostatku usresređenosti, sve je to posljedica moje propasti... Već odavno osjećam kako su mi misli postale divlje zvjerke, svaka ima svoju volju i nije ih lako kao nekada, usresrediti i natjerati da se ispolje putem mastila i pera. Vidite to se dogodi kada čovjek izgubi jedan dio sebe za kojeg nije ni znao da ima, a koji je, kako sam saznao, više nego izuzetno važan.

Mnoge godine su prošle u mome traganju, svaka jalova i svaka je, umjesto da me obeshrabri, uspjela da me ugura dublje u goruću želju za saznanjem, jer sam osjetio na svakom od tih drevnih i vječno svetih mjesta trag fine, srebrne niti nečega što se meni činilo kao neizmjerna misterija. U letu lastavica preko piramida u Gizi, osjetio sam tu misteriju kako mi se ruga, kako izmiče iz mojih željnih prstiju i nestaje u vrelom pustinjskom zraku. To je više nego što mogu da kažem za hijeroglife i artefakte koje smo pronašli u drevnim grobnicama faraona; naime istraživanja u značenja tih znakova su potvrdila ono što je moje biće već ispočetka znalo. Radilo se o prahu-ne, o nečemu manjem od praha, jer prah ne daje sebi za pravo sliku veličine bez supstance kojom bi tu veličinu potkrijepio. Drugim riječima, ispostavilo se da su Egipćani bili dosta neupoznati sa konceptom duše, barem koliko sam ja u svojim nastojanjima uspio da razaznam.

Za vrijeme mog puta u džungle Amazona hiljadu devetsto trideset treće, gdje pronađosmo veličanstvene hramove, stoljećima zaboravljene, i ponovno je misterija duše na tren bljesnula u vidu nade u mome srcu, samo da bi se razbila u nebrojeno mnogo komadića kada sam saznao da se u utrobi hrama nalaze samo zlatni totemi sa očima od rubina i safira.

Kao što zasigurno znate, moja imovina se ni u koju ruku ne može smatrati skromnom. Moj gospodin otac, s kojim većinu života nisam bio u najboljim odnosima, ipak se udostojio da me uvede u svoj testament, i to kao jedinog dobitnika svog njegovog carstva koje se sastojalo od trgovine začinima i rijetkim luksuzima sa istoka. A u ova naša vremena, začini su vrjedniji od zlata...

Opet sam odlutao mislima, i znajte da mi to teško pada na dušu. Znajte da mi nije namjera da vam trošim vrijeme besmislenim tričarijama, ali dok osjećam kako mi rana iza uha krvari i kako krv polako cijedi iz moga tijela, imam neprikosnoveni osjećaj, da sa njom ide i nešto više. Pritisnuo sam na nju komad pocijepane košulje, ali ne prestaje da krvari. Naime, čini se da je...ono što sam odstranio odatle imalo duge korijene, ako ih tako mogu da nazovem. I sad, dok sam svjestan da to nešto stoji na stolu pored mene, moj um ne dozvoljava da ga pogledam. Ruke odbijaju da dotaknu njegovu površinu, kao da... Kao da... Kao...

Kao da pokušavam da stavim ruku u vatru, ili da pogledam u sunce. Mogu da vas uvjerim, da nije rane iza moga uha, ne bih mogao ni da zadržim u glavi sjećanje na tu prokletu stvar. Nešto u meni, čini se, odbija da prizna da to nešto postoji. No, više o tome morat ću da vam otkrijem nakon što obznanim okolnosti pod kojima mi je postalo jasno da to nešto postoji. Okolnosti koje su me osudile na kopnjenje, tu ove noći ispod hladne mjesečine, koju je meni zamijenila gusta, skoro živa tama. A zvijezde su postale samo daleka upozorenja na... Na ono što smo zapravo mi svi.

Još nekoliko bezuspješnih ekspedicija, koje su bile bolna tačka na mome bankovnome računu, i ja sam bio skoro pa spreman da sve to bacim niz vodu. Da se oženim nekom djevojkom i da možda produžim našu čuvenu lozu za jedno pokoljenje, blagoslovljeno njenom ljepotom, i mojom...Kad razmislim, nisam siguran da li bih ja imao išta da doprinesem, jer sam uvjeren da su sve moje odlike u najbolju ruku prosječne. Štaviše, u posljednje vrijeme, figura koja me posmatra iz ogledala, teško da se može nazvati istom onom osobom od prije par mjeseci. Ovo su mi mnogo puta, od kojih se neki mogu nazvati bez imalo preuveličavanja neumjesnim, rekli i moji bliski prijatelji-nazivajući me hodajućim mrtvacem. A ipak, mogu im zamjeriti samo na pretjeranoj i bezrezervnoj iskrenosti, jer i sam primjećujem bljedilo moga lica i tamne, duboke krugove skoro crne kože oko mojih očiju, dodatno izražene skoro sablasnom mršavošću. Primjećujem isto tako, i propadanje moga tijela. Nekadašnja snaga na koju sam bio ponosan sada je relikvija prošlosti koja mi se čini podjednako stara i daleka kao i hramovi i grobnice koje sam posjećivao. Da sam poetski nastrojen, možda bih tu napisao kako je tamo i ostala, zatočena među prašnjavim ostatcima vedrijih vremena. Žar i radost života nešto je čega se slabo i sjećam.

A kada je ova strašna metamorfoza počela? Ne samo da sam siguran u godinu, nego i u dan i tren kada je drevno znanje, sa dobrim razlogom ostavljeno i napušteno, zarazilo moj um svojevrsnom sortom groznice. A taj dan i taj čas bili su za vrijeme moga puta na sjever, u zaleđenu pustoš Arktičkog kruga, kada su moje oči po prvi put spoznale unutrašnjost ledom okovane grobnice nečega za šta sam donedavno bio siguran da nije od ovoga svijeta. Sada znam da je to nešto neophodno za naše postojanje, to nešto je temelj svega ljudskog.

Ekspedicija je počela onako kako obično počinje svako moje putovanje- sa neizmjernom nadom u nova saznanja, i skoro pa primjetnim nestrpljenjem, kojeg sam godinama naučio da držim zauzdanim. Znate, isprva su ljudi primjećivali moj očaj i potrebu za putovanjima i istraživanjima, te su mi zarad toga zacjenjivali svaku sitnicu barem trostrukom cijenom; vodeći se time da je meni taj put potreban kao što je svakome drugome potreban topao obrok, i znajući da donosi mome duhu podjednaku količinu smiraja i zadovoljstva.

Plan je bio jednostavan. Saznao sam od istraživača koji su pravili mape toga područja da su primijetili neobičnu formaciju snijega i leda, koja-kako su tvrdili odbijajući da daju dalje pojašnjenje- nipošto nije mogla da nastane prirodnim putem i koju su odbijali da pomnije osmotre iz nekog vlastitog osjećaja straha ili odbojnosti.

Naravno, ovo je samo rasplamsalo moje uvjerenje da upravo tamo treba poći i upravo tu tajnu treba iz tame antarktika izvući na blještavo svjetlo ljudske spoznaje. Unajmio sam brod i skupinu od sedmoro vrsnih istraživača koji su bili upoznati sa područjem na koje sam se uputio-pazeći pritom da nijedan od njih nije akademik bilo koje vrste; naime s njima sam već dugi niz godina u zavadi, pošto oni moju potragu smatraju besmislicom, a moja otkrića žele da prisvoje i pretvore u javno dobro, izlažući ih u muzeju-ta kao da laici znaju da cijene fino blago godina koje se nakupe na inače dosta neuglednim starudijama, i shvataju da je blago upravo to, vrijeme koje je svaka stvar na sebi nosila, a ne stvar sama po sebi.

Put je prošao skoro bez začkoljica. Imali smo par oluja, na kojima sam, unatoč mnogogodišnjem iskustvu na moru, imao priliku da ponovno vidim svoj ručak, ovaj put usitnjen i poluprerađen-te par vrlo maglovitih jutara gdje je kapetan plovio iznimno sporo, plašeći se ledenjaka i ponavljanja sudbine onog čuvenog nesretnog broda prije dvadesetak godina, no osim toga, stigli smo na uporište u Annuru više-manje u skladu sa mojim predviđanjima.

Od svih mjesta na kojima sam bio, nigdje nisam mogao da uočim toliku razliku između prirodnih ljepota tamnoplavih ledenjaka i opšte neuglednosti i odbojnosti čupavih i bezubih stanovnika lučkog gradića. Nema potrebe da kažem kako je bila čista radost napustiti to mjesto nakon samo jednog noćenja i obroka od bakalara okupanog u vrućoj vodi. Reći da je bio išta bliže kuhanome nego kada je plivao morskim strujama, bila bi neoprostiva uvreda bilo kojemu drugome jelu.

Opet trabunjam o nebitnim stvarima, sada kada znam da je ovo posljednja priča koju ću ispričati. No, morate da me razumijete, posljedica moga propadanja je više nego očigledna- osjećam kao da sam sav utrnuo. Kao da posmatram sebe odnekle izdaleka, kao da sam ostavljen na milost i nemilost slučajnosti, i kao da bih svakoga trena tama koja vreba izvana mogla nekako da otvori prozor, i poput gustog dima da prokulja u moju sobu, obmotavajući me svojim svilenim dodirom, i ušuška u san dok proces ne bude gotov i... i ja sa njim.

Mislim da sam osjetio kako se stvar koju sam odstranio sa vrata, miče. Ne mogu da potvrdim, jer da su svi bogovi koje je ljudski um spoznao naredili da pogledam i vidim, ja ne bih mogao da se povinujem tome naređenju ništa uspješnije nego da mi narede da skočim sa zgrade i odletim na mjesec.

No, to ne znači da je nisam vidio već prije. Uistinu jesam, i taj me je prizor naveo da uzmem britvu i da...Učinim ovo.

Bila je zora devetoga dana kada smo stigli na naše odredište. Znao sam da smo stigli istoga trena kada sam ugledao formacije isprepletenog leda i tamno tijelo grobnice ispod njega načinjene od teškoga crnog kamena, po svoj prilici obsidijana, i sve u meni je zatreperilo oduševljenjem i strepetom. Gledajući unazad, kao da je neki dio mene već onda znao kakva sudbina slijedi mome saznanju. I tu, pred ulazom u monolitski hram, proživio sam posljednje trenutke moga života koji bi se iole mogli nazvati razumnim. Sve što je slijedilo od trenutka kada smo kročili u taj nepojmljivi prostor unutar crnih zidova, neprekidan je i nepovratan silazak u ludilo.

Prvi korak bio je težak, kao da su mi za noge bile privezane goleme željezne kugle koje biste mogli da vidite u karikaturnim prikazima zatvorenika, no nakon što sam kročio u unutrašnjost tog nemogućeg mjesta, svaki sljedeći korak bio je dosta lakši. Moram tu napomenuti to da se ispostavilo kako sam putovao sa skupinom ljudi u čijim su prsima kucala golubija srca, pošto se nijedan od njih nije usudio da kroči sa mnom unutra. Obećali su da će me čekati ispred, i pohitati unutra ako budu začuli da mi treba pomoć. Otpremili su me uz iskrene želje za najboljim ishodom i pronalaskom onoga što sam tražio, bakljom napravljenom od malene posude sa uljem na čijemu je vrhu gorio slabašni ali poprilično uporni plamen, i malenom krampom kojom bi se služili planinari, a koja je meni trebala da posluži kao oružje u slučaju krajnje nužde.

Isto tako moram napomenuti da je, prešavši prag hrama isklesanog iz onoga što se činilo kao jedan jedini komad obsidijana, temperatura naglo porasla iz poražavajuće arktičke u ugodnu mediteransku. Moja debela krznena jakna sada se činila kao užasan oklop, te sam ju skinuo i zavezao oko struka.

Unutrašnjost hrama me iznenadila na veoma čudan način. Bila je to jedna jedina prostorija, jedan dugački hodnik koji se spuštao u dubinu zemlje, ali na čijemu sam kraju mogao ponovno da uočim šibanje vjetra i neprestanu padavinu mekanih pahulja. No to nije bilo moguće! Pogledao sam iza sebe i vidio isti prizor. Svi zakoni prirode koje sam poznavao zabranjivali su ovako očitu bezobzirnost. Prošao sam kratku razdaljinu do kraja hodnika, i našao se ponovno vani, među svojim sudrugovima. Moram da se izvinim eventualnom čitaocu ovdje ponovno, jer su njihova imena izblijedila već davno. Mislim da sam negdje zapisao, mora da imam u planovniku, no mislim da neće biti potrebno da ih tražim. Obavijestili su me da me nije bilo čitavih sedam sati, i da su dvojica od njih ušla za mnom u nemogući hodnik, što je opet, nemoguće jer znam i da sam bio tu tek par minuta, a i u tom kratkom periodu, iza mene nije bilo nikoga.

Ponovili smo put, ovaj put svi zajedno, držeći se za ruke kao dječačići koji prelaze ulicu, i ustanovili kako čitava ova stvar nema nikakvog smisla. Usto, oluja vani se pogoršavala, a s obzirom na to da arktičke oluje znaju trajati sedmicama, odlučili smo se na povratak u luku, ostavljajući teškoga srca naše sudrugove njihovim žalosnim sudbinama. Na kraju krajeva, niko nas nije mogao kriviti za očuvanje naših vlastitih života pod cijenu tuđih, zar ne?

Obukavši jaknu, primijetio sam da mi gusto krzno okovratnika pritišće uho na malko neugodan način. Pomislio sam da se u krznu uhvatilo nekoliko pahuljica, koje su se smrznule, no pobliža inspekcija je otkrila da to nije bio slučaj. Kada sam vrhovima prstiju prešao po mjestu iza uha, otkrio sam znatnu kvržicu, veličine graška, koja je bila...U najmanju ruku neprijatna za dodirnuti. Sama tekstura nije bila nimalo nalik na kožu, neko na nešto u isto vrijeme i tvrđe, ali i znatno više glatko, kao da dodirujem oklop neke neobične bube. Naravno, ovo je u meni probudilo osjećaj panike, no pokušavši da zgrabim to nešto i odstranim, ustanovio sam da...Da tamo nema ničega. Znam kako ovo zvuči, i svjestan sam te činjenice više nego iko drugi. Ona mi je opskrbila tromjesečni boravak u jednoj od najčuvenijih ustanova za mentalno nestabilne ljude, no, najčuvenija ludnica, opet je gora od najprostije kuće-hladna i bolna.

Prešli smo naš devetodnevni put kroz oluju i po cijenu malog prsta jednog od drugova te ozbiljnih ozeblina koje su i meni prijetile, no njih sam uspijevao da zanemarim jer čitavim putem sam osjećao blagi osjećaj nelagode i skučenosti, kao da je tamni pokrov gustih oblaka natovarenih snijegom, i dalje bila utroba onog strahotnog hrama. Naravno, potisnuo sam tu nelagodu koliko sam mogao dublje u podjednako tamne ponore svoje duše, i nastavio putovati kroz snijeg, dok se nismo opet obreli pred crnim, monolitskim hramom, pri čemu se svima nama iz pluća oteko kolektivni krik straha i zaprepaštenosti. Jedan od članova moje grupe je pri pogledu na taj prizor, jednostavno okrenuo na drugu stranu, te odlutao gacajući kroz snijeg kao kroz vodu i uskoro ga nismo mogli više vidjeti.

I mene je skoro savladao isti nagon, no ipak, htio sam da se uvjerim kako je to onaj isti hram kojeg smo posjetili prije devet dana. Pobliže gledajući jednolični kamen kojeg, po svoj prilici nisu izgradile ljudske ruke, primijetio sam kako nešto blista u unutrašnjosti hrama, te sam, poprilično naivno i budalasto, utrčao bez razmišljanja, misleći kako sam našao blago za kojim sam tragao i koje me na kraju osudilo.

Nisam primijetio da je unutrašnjost hrama sada bila drugačija, umjesto nemogućeg hodnika postala je golema odaja oslikana muralima i natpisima na nepoznatom jeziku, ništa od toga mi nije bilo bitno u tom trenu, kada je moje oko ugledalo potmuli srebrnasti sjaj.

Ispostavilo se da sam bio uistinu u pravu. Uskoro je u mojim rukama blistalo nešto što se činilo kao savršeno obla kugla, napravljena od srebra, mada se činila znatno teža nego bilo šta srebreno što sam ja imao prilike da držim. Prešao sam prstima preko njene površine i primijetio fine, skoro neprimjetne nesavršenosti za koje sam inicijalno pomislio da su ogrebotine, no kada sam pobliže pogledao, vidio sam da su to znakovi, neki oblik čudnog pisma kojeg bih vam tu prepisao, no nekim sticajem prilika, ustanovio sam da je skoro nemoguće kopirati makar jedan znak sa kugle na papir-kao da sam pokušavao da uhvatim zrak u ribarsku mrežu. Štaviše, i sami znakovi su se činili skoro pa živi, kao da su se mijenjali i izvrtali pred mojim očima, mijenjajući se iz apstraktnih linija u oblike koji su mi se činili poznati na nekom duboko podsvjesnom nivou. Bitno je napomenuti ovdje takođe, da sam osjetio bol iza uha, kao da mi je neko prislonio upaljenu cigaretu uz samu kožu. Zatvorio sam oči grčevito, pokušavajući vrhovima prstiju da napipam uzrok boli, no kao da sam odjednom bio pod uticajem jakog alkohola, ruka mi je uspjevala da dodirne tik pored bolnoga mjesta. Kao da me nešto, neki mehanizam moga tijela ili uma, sprječavao da dodirnem to...To nešto. To nešto što sada leži na mom stolu, i što ni sada, uz čitav napor mog uma-ili onoga što je od njega ostalo, nisam u stanju da pogledam.

Znakovi su se izobličili, udružili i formirali jedan golemi znak, koji je zasjao žarkožutom svjetlošću, i ja sam se našao negdje drugo.

U svojoj sobi u Annuru. Još uvijek sam mogao da osjetim neugodni teret neukusnog jela u svome trbuhu, koji je i dalje bio dosta nadražen morskom bolešću. Kako je ovo moguće, upitao sam se-pitanje koje sada smatram apsolutnom dječjom naivnošću. Naravno da nije bilo moguće, jer se nije dogodilo. Ne zaista- zar ne? Kugla je učinila da se nije dogodilo, premještajući me nekoliko dana u prošlost. To je bio prvi put kada sam putovao. Koliko samo želim da je bio i zadnji!

Znam da ovo trenutno nema smisla, no zbog nekog prividnog smisla, moram da priču ispričam kronološki za sebe-onako kako se meni događala, ili barem onakvu kakvom je pamtim. Naime, kugla koju sam našao, po svoj je prilici bila više nego gomila uglančanog srebra. Pogledao sam njenu površinu, koju je i dalje krasio Žuti znak, i osjećao ponovni nalet boli, ali ovaj put sam reagovao drugačije. Strpao sam kuglu u džep kaputa. Bol je odmah popustio, i na kraju nestao skoro u potpunosti, ostavljajući za sobom tek malenu sjenu neugode.

Naravno, svako bi reagovao sa određenom dozom skepticizma u vezi svega što se dogodilo, i nemalom dozom užasa zbog one situacije sa kvržicom iza uha. Zatražio sam dva ogledala i dugo pokušavao da vidim šta je to iza moga uha što mi je pričinjavalo bol, i što je izbjegavalo spoznaju. I, došao sam do zaključka da tamo nema ničega, moj test sa ogledalom je iznjedrio viziju sasvim običnog uha, iza kojeg je bio komad sasvim obične kože. Ni dodir nije odavao nikakvu novu spoznaju, glatka, možda malko od znoja vlažna koža bila je sve što me dočekalo.

Moram priznati, koliko god da se čudna moja situacija činila, nisam je mogao prihvatiti kao stvarnost. No, nisam je mogao odbaciti kao san ili neku čudnu halucinaciju proizvedenu lošom ribom, jer sam imao dokaz; kugla je, dok sam promišljao ovu situaciju u kojoj sam se zatekao, i dalje deformisala džep moga kaputa svojim oblikom i težinom.

Sljedećih par sedmica prošlo je u relativnom miru. Dolazak kući dosta je ublažio moj strah i čuđenje neobjašnjivim stvarima koje sam doživio. Zar to nije čudna stvar, kako je čovjek u stanju da se navikne na bilo šta, da podnese bilo šta, ma kako teško, neshvatljivo, ili strahovito bilo? Ta mi je misao bila na umu u danima nakon moje otkazane ekspedicije. Dopustio sam sebi odmor od traganja za dušom, i samim time-besmrtnošću, par dana dugih šetnji i ugodnih večeri sa prijateljima.

No, baš u tim danima, kada nisam razmišljao o onome što me zadesilo, baš tada se ispostavilo da je moje iskustvo ostavilo na mene duboke utiske; da se ne izražavam melodramatično i kažem ožiljke.

Naime, šest dana nakon povratka iz Annura, počeo sam da sanjam neobične snove. Nešto što bih mogao da opišem kao odjeke prošlosti, mada uvijek donekle izmijenjene i čudne. U jednom od takvih snova, imao sam ženu i dijete. Sjećam se tačno dana i godine kada sam je zaprosio, sjećam se okusa torte koju nikada nisam pojeo, i koraka našeg prvog plesa. Sjećam se dodira svilenih niti kćerkine kose, plavila njenih očiju, i umiljatog glasa koji me zvao oče. Probudio sam se taj dan u zoru, očekujući da u mom naručju spava moja supruga, ali naravno, nje nije bilo. Ta iluzija me držala zbunjenim dobrih nekoliko trenutaka, dok sam tumarao tražeći njih dvije, nadajući se da su samo ustale prije mene, i radosno se igraju u dnevnoj sobi.

Nikada dosad nisam imao tako lucidne i detaljne snove, koji su prožimali svako od mojih osjetila, moja sjećanja, moje čitavo biće. Teško da mogu i nazvati svoja iskustva snovima, pošto su bez trunka sumnje, promijenili nešto u meni na elementarnom nivou-moju dušu. No, u tom trenutku bio sam uvjeren da su bili samo to. Kada sam se trznuo i sabrao donekle, shvatio sam da je u meni ipak ostala čežnja i neka tiha žalost, kao da je neko meni blizak umro. Možda, u nekom smislu te riječi, i jest.

Nakon ovog prvog sna, počeo sam da ponovno osjećam nelagodu na onom mjestu iza uha, te je onaj osjećaj obamrlosti i bola sada postao dosta izraženiji. Zamislite ako vam je želja da razumijete tu senzaciju, osjećaj rasklimanog zuba čiji je živac naročito osjetljiv, no kojeg ne možete da odolite a da ne dodirnete jezikom.

Znam šta mislite, snovi kao snovi, rijetko kad imaju smisla. I sam sam tako mislio dugo vremena. Mnoge sam mjesece proveo misleći kako mi samo mašta radi sa pretjeranom marljivošću, no kako je vrijeme odmicalo, snovi koji su bili čudesni i prelijepi, postajali su polako samo čudni i neshvatljivi, a kasnije su se pretvarali u neobične vizije, potpuno rastavljene od bilo kakve ideje normalnosti.

Drugi san je bio jedan od najdužih. Probudio sam se i shvatio da nisam u stanju da se pomaknem. Otvorivši oči, shvatio sam da je moja soba u stvari tapacirana, a moje tijelo okovano luđačkom košuljom i dodatno svezano na krevet ispod čvrstim kožnim povezima. Bol na mjestu iza uha potmulo je tutnjala u ritmu sa pulsom moga srca, i ta bol se širila čitavom glavom, dok su je u veoma suhim ustima obitavao metalični ukus nečega medicinskog. S obzirom na moju lokaciju možete i sami izvući zaključke zbog čega je to bilo tako.

Za razliku od mog prvog sna, uspomene nisu dolazile same od sebe, i nakon par sati i dalje sam ležao zavezan za krevet, uplašen i očajan. Sve je bilo očitije da je moja nevolja postajala sve gora kako je vrijeme odmicalo.

Kada je žena ugodnog okruglog lica i umornih očiju otvorila vrata moje tamnice, bilo je to kao da sam po prvi put u nekoliko stoljeća vidio ljudsko biće. Namjestila je krevet tako da sam sada bio u polusjedećem položaju, te mi dala vode-predivne vode koja se činila kao sami nektar bogova, i nekoliko tableta koje nisam namjeravao progutati. Čekao sam da izađe pa da ih ispljujem, no ta žena je kako se činilo bila par koraka ispred mene. Rekla je da neće osloboditi moje ruke niti išta učiniti dok ih ne progutam.

Sa negodovanjem sam učinio upravo to, te je nakon nekoliko trenutaka njihov učinak bio očigledan. Utrnula mi je većina tijela, a soba je polako počela da se vrti. Bol koja je izvirala iz epicentra onog mjesta iza uha postala je tiho zujanje, no daleko od toga da je bila otklonjena. Otkrio sam da nisam bio u stanju da pričam, barem ne na nivou koji mi je bio prirodan, no misli su mi tekle neometano.

A onda je ispunila svoje obećanje. Oslobodila je moje poveze i otkopčala košulju koja me držala sputanog, te sam uz pucketanje zglobova polako razgibavao svoje od ležanja bolno tijelo.

Uskoro sam imao društvo. Doktorica, koja je takođe imala veoma prijatno lice i još umornije oči, došla je u pratnji dvojice golemih medicinskih tehničara-za slučaj da postanem manje pričljiv a više agresivan, mislio sam.

Pitala me sjećam li se ičega što sam uradio, i ja sam odgovorio odrječno, na što je ona klimnula i zapisala nešto u svoju bilježnicu. Mrzio sam to, kao da sam na nekom testu kojeg nisam razumio, i da je svaki odgovor bio pogrešan. Zvuk njene olovke na papiru bio je poput struganja noktiju po tabli.

Rekla mi je da sam ubio troje ljudi. Užas koji me preplavio bio je drevan i iskren kao ništa što sam osjetio dotad, osim onog trena pred crnim hramom. Drhtanje. Bespomoćnost.

Možeš li mi pomoći? Reći čega se sjećaš?, pitala je žena monotonim glasom, kao da moj čin oduzimanja tri života nije bio ništa veći ni užasniji od šale koja je možda bila premasna.

Ničega, odgovorio sam iskreno. To nisam bio ja.

Ne sjećaš se ničega što se dogodilo svo to vrijeme? Ako želiš, mogu ti učiniti uslugu, rekla je ne mijenjajući ton.

Kakvu uslugu?

Mogu ti dostaviti tvoj dnevnik. Ne bi bio prvi put.

Kako to mislite?

Tvoja amnezija...čini se da te spopadne u određenim vremenskim intervalima. A onda...dostavim ti dnevnik. Pročitaš ga. Postoje dijelovi sa kojima se slažeš i dijelovi koje poričeš. Obično daš neku svoju verziju događaja.

Mislim da bih bio veoma zahvalan na toj prilici, odgovorio sam. U tom je trenu ta žena bila poput anđela lucidnosti, koja se spustila u pakao moje zbunjenosti i ponudila mi spas.

Dok je ovaj san trajao, ili iskrenije da kažem, dok sam boravio u tom čudnom svijetu u kojemu sam bio ubojica, nijednom mi na um nije palo da je to zapravo san. Činilo se stvarnim kao i moj dotadašnji život. Znam da u ovom trenu ta izjava znači veoma malo, ali bitno je da spomenem barem u prolazu, kako bi moji postupci meni, a i tebi, nesretni čitaoče, imali nekog smisla.

Nekoliko sati kasnije, u moju je ćeliju bio dostavljen maleni kožni dnevnik, umotan u finu crnu kožu, sa bilješkom prilijepljenom na prvu stranicu, bilješkom na kojoj je pisalo samo DOKAZNI MATERIJAL.

Prolistao sam dnevnik samo da bih ustanovio kako je šifriran, i to šifrom koju nisam poznavao, no nekim sam čudom, možda samom memorijom mišića i neurona u mome tijelu, uspio da razumijem značenja određenih znakova, i kasnije čitavih riječi.

Kada sam počeo čitati kriptični tekst moga dnevnika, osjetio sam kako bol iza uha ponovno dobija na snazi. Prošao sam prstima preko toga mjesta, i umjesto dotadašnjeg nejasnog osjećaja, mogao sam skoro potpuno da razaznam tvrdi oklop nečega...Nečega poput insekta. Kao da sam dodirivao oklop jedne od onih golemih buba što su znale da mi zunzaraju oko glave gonjene mirisom znoja, davno u džunglama amazona. U drugom životu, bila je izrečica koja se sada činila više nego prikladna. Kada sam drugi put prošao preko tog mjesta jagodicom prsta, nije bilo ničega.

Činilo se da je moj alter ego bio dosta dalje u otkrivanju misterije čitave zbrke i užasa koji me je spopao, pošto je tek nekoliko stranica na kraju dnevnika ostalo nedirnuto mastilom. Naravno, ovo mi saznanje nije donijelo nikakvu utjehu, pošto je taj isti alter ego saznanjem postao ubica.

Čvorište-riječ sa papira je izjavila. Čvorište u samoj stvarnosti. Mjesto na kojemu je tok jedne mogućnosti, postao svaka mogućnost. Crni kamen za kojeg sam mislio da je obsidijan, nije bio taj dosta običan materijal. Nije bio ništa što smo poznavali. Svaki trud željeznih i čeličnih oruđa da pribavi uzorak neminovno je izrodio neuspjehom. Od čega su drevni pretci napravili hram u srcu Islanda, ostaje misterija koju će možda riješiti pokoljenja koja će doći. Nadam se da neće. Nadam se da će to mjesto progutati pijesak vremena, i...

Tekst je naglo prekinuo tu, dajući mi vremena da razmislim o napisanome. Ako je bilo vjerovati onome što je napisala verzija mene koja je bila u stanju da usmrti troje ljudi, unutrašnjost tog mjesta... Nije zapravo postojala. Bila je kao kapija i ništa više, kapija ili most, koji je umjesto jednog, imao beskonačno mnogo pravaca.

Međuprostor- značila je druga riječ, ispisana neobičnim simbolima koje sam sada uspio da razaznam kao iste one koje sam vidio na čudnoj kugli.

Ulaskom u međuprostor, organ se aktivirao. Stupio je u način rada koji nam je u davna vremena omogućio da prođemo kroz nezamisliva mora haosa i stignemo tu, na zemlju. Da pobjegnemo od Njegovog pogleda i dodira. No, problem sa organima je taj da, kroz bezbroj generacija, oni postaju zakršljali ako se ne koriste, te je i ovaj enigmatični organ postao tek sjena svoje funkcionalnosti i sada... Sada se osjećam razvučen, razbacan bezbrojnim svemirima mogućnosti kao list na vjetru.

Dio o Njemu proširio je novi, ponovljeni val bola kroz moje ionako izmučeno tijelo, bola koji je ovaj put došao sa saputnikom u vidu nekog iskonskog straha, kakvog osjećaju djeca kada je naveče vrijeme da se ugasi svjetlo i ode na spavanje, te sam stegnuo zube odupirući se želji da vrisnem iz dna svoje duše. Srećom, opet je po već ustaljenom šablonu, bol popustio te sam mogao da nastavim da čitam, imajući na umu pitanje ko je bio On?, pitanje koje mi se, iako postavljeno naivno, činilo kao ogromno i zastrašujuće, te je strah ipak ostao, zauzimajući trajnu rezidenciju u mome umu.

Sljedeći pasusi govorili su i o kugli, no kako sam otkrio, ova verzija nije bila u stanju da je dohvati za sebe, umjesto toga samo piše kako ju je vidio iz daljine i pokušao uzeti, no priroda međuprostora to nije dozvoljavala, stalno se mijenjajući sa svakim korakom kojeg bi napravio. Možda sam po tome ja bio poseban, pomislio sam trljajući mjesto iza uha, koje je sada bilo zauzeto potmulim trnjenjem.

Proveo sam mnogo vremena u ovom snu. Hodajući hodnicima bolnice, pijući veoma snažne sedative, vrišteći da me puste, jer mi je duh bolovao kao nikad dotad. Bolest zvana zatočeništvo bila je gora od bilo kakve fizičke boljke koju sam poznavao. Gledao bih kroz prozor na doktore na pauzi, koji bi se smijali i pričali jedni sa drugima, i prolaznike koji bi gledali ljepote šume koja se nalazila u blizini.

Polako sam otkrivao šta se događalo, i polako sam otkrivao sve više o čitavom mehanizmu mojeg mučenja. Dnevnik je u nemalim detaljima opisivao senzacije bola koje su mi bile itekako poznate, slučajeve putovanja kroz razne verzije stvarnosti, te sam takođe ustanovio kako je moj alter ego bio dosta napredniji i u tom pogledu. On je opisivao mnoge verzije, od toga kako je u jednom trenutku bio tek dječak koji se igrao u pijesku, do sljedeće kada je secirao ljude i odstranjivao im taj čudni organ. U jednom pasusu je bilo naznake kako je možda počinjao da shvata tu moć i da kontroliše svoje prelaske iz stvarnosti u stvarnost, no ništa tačnije nisam uspio da pohvatam. Sljedeći unos je već govorio o tome kako je u jednoj stvarnosti bio pomaknut par godina unatrag, te je uspio da uloži dosta novca u berzanske tranzakcije i ostvari neopisive dobiti, uvećavajući svoje bogatstvo i uticaj. U sljedećem, već piše kako je bio kralj i osvajač, pobjeđujući sve neprijatelje samom snagom predznanja svakog njihovog pokreta, što se i meni činilo kao interesantna ideja.

No sljedeći unos bi se već vratio u sumornu realnost onoga što sam već znao, svi ti uspjesi i sva ta dostignuća već bi bila rasplinuta sljedećim pomjeranjem, i on bi opet bio isti srednjovječni čovjek, ponovno na početku tog velikog puta, sada opterećen znanjem koliko je sam taj put uzaludan i osjećajem izgubljene veličine, no napisano je ipak davalo naznaku neke očajničke nade da uspijeva da shvata kako manipulisati prostorom i vremenom, tj samim kretanjem kroz paralelne stvarnosti, uz pobjedničku izjavu kako je uspio da se vrati u stvarnost iz koje je otputovao (mada ni on sam nije bio apsolutno siguran je li to ista ona stvarnost, ili samo neka njoj slična stvarnost), i zapiše ove retke, znajući da će neki nesretni njegov nasljednik da ih pročita i da ne napušta nadu u spasenje, prije nego li je ponovno utekao sljedećim pokretom.

Sjećam se posljednjeg dana u toj stvarnosti. Zaspao sam, nakljukan lijekovima, i kada je jutro osvanulo, naročito rumeno i ja sam protegnuo ruke nakon neobično dobrog odmora u neobično dobrom krevetu, ustanovio sam da je to bio moj krevet, u mojoj kući. Na vješalici je visio moj stari kaput, i dalje otežan težinom masivne srebrene kugle.

Imao sam to nešto što on nije, a za šta sam bio siguran da je bilo predmet njegovoga traganja. Isto tako, znao sam da on ni pod koju cijenu ne smije da se dočepa tog nečega, te kugle koja je bila u centru čitavog ovog kosmičkog igrokaza. Naravno, sada sam već bio u stanju da povežem to da je jedina stvar koja me vraćala u moju stvarnost bila upravo ta prokleta i blagoslovljena kugla, kao sidro koje me držalo čvrsto usidrenim u postojanje, što je bilo dosta tužno. Zamislite samo, koliko je mojih drugih verzija plutalo beskrajnim morem u kojemu je jedna kapljica bila jedna stvarnost, ne imajući više načina da se ikada vrati svemu što su voljeli. To je bio izvor svojevrsne, gorko-slatke utjehe, i ja sam se njega držao grčevito kao da mi sve o tome ovisi, pošto je to zaista bio slučaj.

Dao sam se na posao istog trena kada sam mogao da razborito mislim, i počeo sam da dešifrujem kuglu. Ustanovio sam da je to bila svojevrsna karta, koja je vodila natrag ka nečemu za šta sam bio siguran da je izvor svega, ka mjestu odakle smo, prije toliko mnogo eona pobjegli.

Žuti znak je blještao, i organ iza moga uha je to osjećao, redovito me skoro osljepljujući i onesvješćujući no istrajao sam u mome nastojanju da ostanem budan, i svjestan dovoljno da razumijem ono što je preda mnom. I sam sam, što iz dnevnika moga supatnika, a što iz znanja pohranjenog u Žutome znaku, da shvatam kako funkcioniše kretanje kroz sfere postojanja, te je moj sljedeći skok bio tek par minuta dug. Našao sam se u tijelu čovjeka koji je vozio auto i bio pred sudarom sa kamionom, te sam uspio da iskočim iz te nesretne scene, ostavljajući nekog drugog da iskusi tu neprijatnu neugodnost-smrt, i ponovno za stolom, sa kuglom preda mnom. Moram da dodam, da je nakon mnoštva putovanja, organ iza mog uha postao aktivniji, kao da sam ga probudio, i mada je bol ostala ista, kao da sam nakon lomljenja ruke ponovno bio u stanju slobodno da je koristim, takav osjećaj ponovno stečene snage sada je kolao mojim čitavim bićem, ili barem dijelom tog mog bića koje je preostalo nakon originalnog razlamanja u bezbroj dijelova.

Mora da se pitate zašto sam, kada sam već počeo da shvatam i zauzdajem užas koji me je okruživao, odlučio da sve to prekinem i da okončam svoj život? Odgovor na to pitanje morat će, bojim se, pričekati dosta dugo, pošto je odgovor na njega odgovor na sve, pa i na tvoje postojanje, dragi čitaoče. I kada pročitaš, nadam se da ćeš me održati u sjećanju i biti zahvalan, pošto je nesumnjivo da sam ovim očajnim činom uspio da spasim ovaj naš svijet, pa i sam univerzum.

Moram posebno da naznačim ovaj sljedeći dio moje priče, koji je od iznimne važnosti za naše početke. Naime, nemali broj mojih skokova odveo me je u prapočetke ljudskoga roda, kada smo bili jedva uspravna bića, pošto je tada, kako se čini, bio onaj tren kada smo dobili naše čudne organe.

Ne mogu vam opisati taj osjećaj postojanja bez tijela. Svo moje biće bilo je smežurano, ugurano u taj mali spremnik, ništa veći od graška. Nisam se ni osjećao živ, prije kao neka lutka u rukama nespretnog lutkara. Ovaj osjećaj bio je malo, veoma malo umanjen kada sam dobio tijelo.

Da, istina je. Ova tijela nisu naša. Nikada nisu ni bila, a u isto vrijeme i jesu oduvijek. Zaboga, mora da zvučim neopisivo pretenciozno govoreći ništa ovakvim paradoksalnim izjavama, ali one su stvarna istina, kao što ću pojasniti nešto kasnije. Da objasnim dalje-posmatrao sam, ma kako to bilo teško i mučno, kako se te malene tačke iskrivljene percepcije, pošto i dalje nisam bio u stanju da vidim kako su izgledali naši organi, zapravo nikad to nisu ni bili- pričvršćuju za tijela ljudi.

Prije bi ih mogao da svrstam u parazite, ili možda preciznije, u simbiotske organizme-naše iskonske pretke. Sa sjevera su došli na krznu i perju životinja i ptica, putujući sa ciljem, i nimalo nasumično. Namjerno smo tražili i htjeli pretke ljudi kao svoje domaćine, znajući da je to naša sudbina. Kada bi se pričvrstili na tijelo nesvjesnog domaćina, davali bi mu povećane moždane sposobnosti. Eksplozija inteligencije i skok u potencijalu neminovno su uslijedili-mada dosta oslabljena, pošto je veza između tijela koje smo sada nastanjivali, ili možda tačnije otimali, bila još u svojim prapočecima. Nismo još bili ljudi, barem ne istinski, no naše prisustvo usmjeravalo je evoluciju ka tome pravcu.

Ne mogu reći da me je ovo saznanje mnogo šokiralo. Umu koji je bio ovoliko vremena izložen neobičnim i čudesnim stvarima, ovakva vijest je bila skoro kao izjava da je sunce dosta vrelo-već se podrazumijevalo kako ništa nisam mogao da uzimam zdravo za gotovo, pa ni priču o vlastitom postojanju.

A možda je svemu tome doprinijela činjenica da je mojim umom i dalje lutala misao o Njemu, tom enigmatičnom biću koje je izazvalo ovakav čudesan egzodus i ovako strahovitu borbu za opstanak.

Ipak, ustručavao sam se da slijedim upute sa kugle i da krenem ka izvorištu svega. Neki iskonski strah me sprečavao, jači od bilo koje volje koju sam mogao da imam. Umjesto toga, nakon povratka u moju stvarnost, odlučio sam da se odmorim. Usmjeravao sam svu svoju novostečenu vještinu u baratanju organom za putovanje na to da ne putujem uopšte. Usmjerio sam se na ugode života, na čitanje mitologije, s kojom sam ionako bio možda i previše upoznat, kada sam naišao na nešto što mi je zaokupilo pažnju, i usmjerilo me da ponovno pokrenem svoju svijest i otputujem na izvorište.

U knjizi o indijskoj mitologiji, naišao sam na priču o Sheshi. Shesha je bio kralj svih naga, koje su mnoge azijske kulture smatrale polubogovskim zmijolikim bićima. No, Shesha je bio jedinstven po tome što je on bio jedna od fundamentalnih sila univerzuma. Kada bi se njegovo tijelo odmotalo, vrijeme bi se kretalo i univerzum bi rastao i cvjetao. Kada bi se ponovno smotao, sve bi prestalo da postoji. Sve osim njega, što mu je dalo nadimak Ananta Shesha-beskrajni Shesha. Zbog čega je baš ova priča o mitološkom biću toliko uticala na mene? Jer mi je dala uvid u nešto što sam i prije trebao da shvatim. Isto je i sa Ouroborosom koji jede svoj rep, i tako čini da se vrijeme kreće. Univerzum, barem ovaj koji mi nastanjujemo, produkt je svjesnih odluka, i ne može da funkcioniše bez svjesnog pokretača. Kada smo stupili kroz portal u međuprostor, mi smo postali taj pokretač, i taj pokretač smo bili mi oduvijek, jer smo mi, ljudi sami svjesno usmjerili evoluciju ka našem postanku i razviću, stupajući kroz portal i zatvarajući petlju postojanja. Oduvijek je bilo tako, oduvijek je moralo da bude tako. I kroz tu našu borbu kroz beskrajno mnogo ciklusa, svemir je nastavljao da postoji. I mi moramo da je nastavimo, mi, Ananta Shesha koji se vječno odmotava i nikada ne vraća u ništavilo singularnosti, za kojeg nije ni moguće da se vrati i poništi svoje postojanje.

Prošao sam još hiljade postojanja. Bio sam vještac kojeg su spalili na lomači. Bio sam inkvizitor koji je palio vješce na lomači. Bio sam rob, gradeći piramide za faraone, čije sam živote u sljedećem pomaku ja sam zauzimao. Bio sam kralj, iz čije se obamrle ruke silom teže otimao pehar otrovanog vina, vina kojeg sam sam otrovao u sljedećem životu. Postajao sam žrtva vlastite okrutnosti, svoj krvnik i svoj neprijatelj. I sve je bilo sivo i bezoblično, kao da sam po hiljaditi put iskusio...sve. Sve što postoji. Što je možda najgore u svemu ovome, otkrio sam da svaki put kada neko umre u jednoj stvarnosti, rodi se u drugoj, zahvaljujući simbiotskom organu koji nam je, kako se činilo, bivao nametnut po samome rođenju. Njegova rudimentarna svrha bila je naš spas, i naši okovi. Nije uopšte bilo bitno-bilo da je umro jedan čovjek, ili svi iz jednog univerzuma, našli bi mjesto u drugome kao novorođenčad. I nikada nije moglo da ponestane duša, jer ih je bilo bezbroj, niti mjesta, jer je i njih bilo beskonačno mnogo. Nijedna se beskonačnost nije mogla iscrpiti.

I jednog kišovitog popodneva, odlučio sam se na posljednji korak. Usresredio sam svu svoju volju, sada ojačanu istreniranošću moga uma i naviknutošću na putovanje kroz univerzume i sfere postojanja, i uzeo kuglu u svoje ruke. I prostor koji je nekada bio moja soba, rasplinuo se u oblak ničega.

Morate da znate da je ovo moje putovanje bilo znatno drugačije od pomicanja kroz stvarnosti kojeg sam dosad iskusio. Bilo je bolno i poražavajuće. Uništilo me na svakom mom nivou.

Uništilo me jer mi je dalo osjećaj, dalo mi je sposobnost da znam. Organ koji je nekada bio iza moga uha, bio je čitavo moje postojanje. I tada sam znao razlog zbog kojeg nisam mogao da ga vidim. Bio je to dio međuprostora, materija izvan materijalnog. Bila je to...duša. Bol koja je nekada prožimala moje tijelo iz ove tačke idealnog postojanja, bila je sada sve što ja jesam. Bio je to, u nedostatku bolje riječi, sam pakao. Pakao u kojemu sam proživljavao sve stvarnosti odjednom, bio sam iznad njih, kao pauk na svojoj beskonačno golemoj mreži uzajamno dodirujućih stvarnosti. A u samome centru svega toga, bila je tačka iz koje je sve izviralo, i u koju je ponovno sve uticalo. Ouroboros je grizao svoj rep, i ja sam mogao da vidim svaku ljusku njegove zmijske kože, svaki atom koji ga je činio. I tu, u samo čvorište, u njegove razjapljene ralje, ja sam odlučio da krenem.

Ovoga puta, na moje ogromno iznenađenje, nije mi bilo potrebno tijelo. Kugla koja je i dalje nekako uspijevala da bude sa mnom, je sijala žutim svjetlom, i to svjetlo je postalo čvrsto, kao da je zatočeno u samome vremenu.

Obreo sam se na bojištu. Spaljena zemlja je okruživala ostatke nekadašnjeg...Nečega, sada samo gomila kamenja, koje je na mjestima pokazivalo nekadašnju formu. Možda je poneki od njih bio kip samoga Mikelanđelovog davida, a možda tek temeljac kuće ubogoga prosjaka. Nije ni bilo bitno.

Bitka je i dalje bijesnila u daljini, te sam ja, i dalje grčevito držeći svoje sidro sa stvarnošću, krenuo na tu stranu. Mislim da je to bio istok, no sunce je bilo golemo i krvavo, te nisam mogao da budem siguran.

Stigao sam brzinom kojom snovi putuju, ne napravivši ni jedan korak. Ono što sam zatekao, bila je skupina ljudi koji su, sakriveni u ruševinama, branili...Branili onaj prokleti crni hram koji me osudio na ovo postojanje. Branili ga od najezde jezivih izlika za ljudska bića, stvorenja sa blijedim kožama i svijetlećim crvenim očima. A na začelju te nesagledive vojske, bio je On. Vidio sam ga izdaleka, i znam da je i on vidio mene. Jer u ovome stanju sam vidio dalje od tijela, osjećao sam samo prisustvo koje mi je utjeralo strah u dušu. Utjeralo mi je strah jer sam u sekundi znao šta je On. Osjećao sam svu njegovu mržnju i svu njegovu želju za uništenjem.  Znak na kugli je pulsirao u blizini hrama, i preživjeli su to vidjeli. Na njihovim se licima ocrtala radost, očaranost i šutljivo divljenje. Bez riječi su me pustili da prođem, i ja sam ušao u unutrašnjost hrama, malenu prostoriju u čijoj je sredini bio pedestal sa savršenim utorom u obliku polukruga. Portal je čekao svoj ključ.

Stavio sam kuglu u utor, i osjetio oslobađajući osjećaj ponovnog razlamanja na bezbroj dijelova. Znao sam da me niko nije pratio. Samo sam ja mogao da prođem, ja koji nisam imao tijelo, i koji sam bio tek svijest. Osim što ovaj put, nešto nije bilo isto. Ništa nije bilo isto. Jednom kada se uzdignete izvan mreže, nije moguće da se vratite na prijašnje blagoslovljeno neznanje. I svaki moj razlomljeni dio je to znao. Izašao sam na drugoj strani kao blijeda sjena onoga što sam bio prije par trenutaka, i našao se u istoj onoj prostoriji, no ona je sada bila mrtva. Ključ je bio iskorišten, njegov žuti znak tek treperavi sjaj koji je ličio na sjaj svijeće, i trebat će beskrajno mnogo vremena da se ponovno uključi. Trebat će upravo onoliko vremena koliko treba da čovjek od neandertalca koji tek uči da koristi kameno oruđe, postane istraživač zaluđen idejom duše, da se znanje koje posjedujem potisne u podsvijest i postane mit o zagrobnim životima, istina o reinkarnaciji.

I tako, nastanjujući tijelo tek uspravnog čovjeka, zaspao sam.

Kada sam se probudio u svojoj sobi, izmučen i umoran kao nikada dotad, odlučio sam da zapišem ove retke, jer zapis mora da postoji, ne kao trag znakova razasut kroz eone ljudskog sanjarenja, nego kao direktna i velom alegorije nezastrta istina-koju sam vjerno razasipao kroz svoje vječito postojanje, kao obećanje povratka, obećanje spasa. Nadao sam se da ću kroz sve te godine uspjeti da nađem neko oružje ili način da porazim samog njega, no kako su životi odmicali, to je postajalo sve beznadnije. Vjerujem da sam shvatio prirodu svega ovoga.

Pošto sam samo ja prošao kroz portal, svaki fragment svijesti koji je stvorio prve ljude, bio sam ja. A pošto samo postojanje djeluje tako da je svaki život tek reinkarnacija smrti u prošlom, svaka svijest je-moja svijest. Ja sam svaki čovjek, i svaki čovjek je ja, oduvijek i zauvijek. Niko drugi nije ni mogao da postoji.

I tada, kada sam vidio Njegovo lice, vidio sam svoje lice, zastrto mračnim sjenama ali prepuno mržnje i bola. Jer, i on je, kao i ja, bio proklet znanjem, i kroz vječnost ponovnog rađanja, postao je obamro, a zatim i ljut. On želi da okonča ciklus, da pocijepa paučinu i ostavi samo tamu. Moram da priznam da sam i sam u iskušenju, no... Mislim isto tako i da sam otkrio tajnu kako da se pobjegne iz ovog ciklusa.

Ne da će pojedinačni bijeg da promijeni bilo šta u čitavoj slici stvari, pošto je beskonačnost minus jedan i dalje beskonačnost, ali će donijeti meni spokoj.

Sakrio sam kuglu. Nije moguće da je uništim, što sam utvrdio mnoštvom pokušaja. Isto tako znam da ni njeno mjesto neće zauvijek biti tajna, pošto se budućnost mora odviti onako kako se mora odviti, no proklet bio ako joj pomognem da što prije dođe. Ako je nađe neki moj avatar koji je sposobniji od mene, koji želi da se suprotstavi i pobijedi nepojmljivo prisustvo Njega, neka mu bude od koristi.

A ja sam uzeo britvu i zabio je sebi iza uha. Bilo je iznenađujuće bezbolno. Bilo je kao oslobađanje. U ruci mi je ostao taj komad nečega, i ja...sam sjeo da pišem.

 

Sjene u ledu

„Prokleti snijeg!“, pljunuo je Gunnar, skupljajući svoj krzneni kaput čvrsto oko pozamašnog struka. Na gustim obrvama i blijedim žutim vlatima kose već se pohvatao mraz. Sjedio je na čelu kočije, i sa njegove je strane vjetar nemilosrdno šibao, noseći goleme pahulje snijega sa vrha planine Elarin. Za njegovom je kočijom lagano kaskao red od još tri slične kočije, svaka napunjena sušenim mesom i vinom sa ravnica blizu Idralytha, na svakoj po dvoje čuvara. Konji su frktali pod teretom, vezani u parovima i pokriveni dekama kako bi se zaštitili od nemilosrdnih Beolithirskih prilika.

„Neobično je čuti sjevernjaka koji kune snijeg, prijatelju.“, nasmijao se njegov suputnik, neobično maljavi patuljak sa juga po imenu Varien. Žvakao je naročito žilavi komad mesa, držeći pod pazuhom kožuh pun vina.

„Ne bih ga pljuvao da sam u kakvoj kolibi... Sa kakvom mladom-“, počeo je Gunnar svoje sanjarenje, koje je Varien već mnogo puta čuo, u mnogo verzija i previše detalja.

„Pih, Gunnare, koliko često pričaš samo o tome, pomislio bi neko ko te ne zna da ti je ud glavni tvoj dio, i da je ostatak tebe tu samo kako bi njemu omogućio postojanje i razonodu. Imaš li išta drugo na umu?“

„Imam,“ odgovorio je Beolithirljanin sa osmijehom, i zgrabio kožuh od patuljka.“Ovo. Iz moje lične kolekcije, kada nam već ne daju da probamo ovu koju vozimo.“

Potegnuo je dugo i srčano, kako samo sjevernjaci mogu, ojačani krvlju divova.

„Da sam kladu stavio bila bi bolje društvo.“, kiselo je izjavio Varien, i zagledao se u daljinu, misleći o proplancima Dinithira, o sunčanim livadama i razigranim kozama. Često bi se zapitao koji ga je lukavi sluga Isdenov natjerao da se od tih blaženih predjela zaputi na sjever, gdje vjetrovi ujedaju a ljudi imaju tupe oči od vina.

„Koliko ima do Hvalbarda?“, upitao je.

„Par sati, ako oluja ne posustane. Ako se smiri, možda stignemo tamo i do sumraka.“, odgovorio je Gunnar, škiljeći kroz mećavu.“No, olujama je ovdje dom, i odavde one idu svuda po svijetu, postajući možda u putu milosrdnije i blaže. Dok se jedna ne odluči na takav put, mi ćemo morati da ih trpimo.“

„To je babska priča, nemaju oluje domove. Lično sam vidio kako se jedna stvara iznad vrhova Ciothala, bez da je došla iz ove vukojebine.“

„Uči ti sjevernjaka o sjeveru, ali na kraju ćemo ipak vidjeti ko je magistrirao.“

„Uči sjevernjaka bilo čemu, i na kraju ćeš vidjeti da si pričao sa kravama i očekivao da ti uzvrate pokoju rečenicu.“, nasmijao se Varien i laktom munuo Gunnara u stranu. Ni Beolithirljanin se nije mogao suzdržati, a da se ne nasmije. Svi su voljeli dobre doskočice.

Put pred njima se gubio, i sigurno bi zalutali da on nije prolazio kroz gustu šumu borova sa teškim i tamnim krošnjama, dodatno opterećenim teretom snijega, pa je čistina koja je obgrljivala put bila putokaz za sebe.

Patuljku se u par navrata učinilo da se sjenke iz šume sa desne strane puta komešaju na neki neobičan način, no pripisao je to dugom putu i iznimnoj dosadi koja ga je morila. Um se igra sa čovjekom, kada nema pametnijeg posla, rekao je sam sebi, i nastavio da sanjari o suncu i plovidbi oblaka po tamnoplavom južnom nebu.

Gunnar je puhao, i povremeno se osvrtao da vidi da li je sve u redu sa kolonom koja ga je pratila. No, mnogo su puta prevalili ovo putovanje, i ti su pogledi postali tek navika koja nije imala nekog dubljeg značaja, u nekoliko slučajeva nije zaista ni pogledao, samo se osvrnuo, dok mu je um i dalje bio zaokupljen nekim dalekim i nebitnim mislima. Nikada se ništa nije dešavalo na putu za Hvalbard.

Maleni je gradić bio smješten na obali jezera Anrivan, koje je većinu godine bilo zamrznuto. Gunnar je uvijek kada je mislio o ovome mjestu, pred očima imao sliku ribara koji pecaju držeći štapove iznad malenih rupa izbušenih u dubokome ledu. A u par mjeseci kada nije bilo zamrznuto, maleni bi čamci poput divljih patki sanjivo plutali po njegovoj skoro staklenoj površini.

„Vidiš li ono?!“, povikao je Gunnar, budeći Variena iz njegovih dalekih sanjarenja. No to je buđenje ipak došlo trunku presporo, jer je samo uspio da vidi tamnu mrlju nešto dalje na putu, koja se iznimnom brzinom sklonila i nestala u gustom rastinju okolne šume. Varien je ipak svom snagom povukao uzde, i konji su uz negodovanje zarovili kopitima kroz snijeg i šljunak kojeg je snijeg pokrivao. Kočija koju je vukao se opasno zanjihala i nagnula na desnu stranu, no ipak nije pala i prosula svoj neprocjenjivi teret po snijegu Beolithira.

Ostale kočije, pošto su bile dovoljno razmaknute te su kočijaši na vrijeme mogli da vide da nešto nije u redu, su imale nešto gracioznije zaustavljanje.

„Šta si vidio, Gunnare? Meni je promaklo, samo sam vidio da je nešto bilo tamo, nisam siguran šta-„

„Ne znam, nisam mogao da vidim ništa osim...Očiju. Zagasitocrvenih, svijetlećih očiju, obmotanih u sjenu.“

Stresao se i jače navukao svoj kaput, posebno pazeći da zamota gusto medvjeđe krzno oko svog vrata.

Elinar, vilenjak koji je dotada bio na kočiji odmah iza Varienove, dotrčao je do njega, zajedno sa ostatkom družine. Bio je tu Ranvar, čovjek iz Fineithira, nekadašnji vojnik koji je u pohodima na Dinithirske pobunjenike izgubio polovinu lijeve šake, i volju za bitkom; Modi, još jedan patuljak koji je dolazio čak sa Vestrelahna, te još jedan naročito golemi Beolithirljanin po imenu Helset.

„Ne sviđa mi se ovo, Gunnare.“, rekao je mirno Elinar, vadeći iz korica golemi dvoručni mač, i stežući balčak da se skoro moglo čuti cviljenje kože kojom je bio obmotan. „Borio sam se sa hiljadu i jednim čovjekom, i strah mi je uvijek bio stran. No, sada me šiba kao i ovaj prokleti vjetar.“

Ranvar nije mogao da bude nešto naročito vješt sa mačem ili sjekirom, pošto je bio ljevak prije svoje nezgode, pa je izdradio poseban okrugli štit, teži i kabastiji od onih koje bi nosili vojnici, no zato je imao oštrice koje su poput zraka sunca izbijale iz sredine štita ka njegovom obodu. Ovaj dizajn nije bio pretjerano praktičan, no on ionako nije planirao da se upliće u mnoge sukobe, barem ne bez pratnje. Ni on se nije mogao oduprijeti silnom naletu neugode i straha, kada se u njegov štit, između oštrica zabola strijela sa crnim perima.

„Strijele! Svi u zaklon iza kočija!“, povikao je Ranvar, i strugnuli su što su brže mogli u koliku-toliku sigurnost kočija.

„Prokletstvo, Variene, ovo treba da bude najmirnija cesta u Beolithiru!“, povikao je drugi patuljak.

„Znam, hvala što si mi to ponovno objasnilo, trebalo mi je to. Ako se izvučemo iz ovog sranja, častit ću te kriglom najgore mjedovine koju novac može da kupi.“

„Dogovoreno!“, rekao je Modi i ne slušajući. Iz daljine su se mogli čuti ratni pokliči koji su više ličili na svinjsko ojkanje, što je Gunnaru dalo dosta jasnu predodžbu o kome se tu zapravo radilo.

„To su...To su jebeni kanibali, planinska plemena koja okružuju ovo područe-mora da ih je oluja natjerala u niže predjele. Oh, hvala Jalinu, i njegovoj bradi, i gospi Kadoni!“

„Zbog čega zahvaljuješ luđače? Život ti dojadio?“

„Ne, nego zbog toga što su ta plemena obično vrlo mala, što znači da nam prijeti možda desetak ljudi, ne više.“

„Jesi li siguran u to?“, upitao je Ranvar.

„Kladim se u šta god želiš, prijatelju Ranvare.“

„Ako je tako, šta čekamo?“, upitao je Elinar, i iskočio u kišu strijela. Pošto je bio vilenjak, po zvuku i zvužduku kojim su strijele sjekle vazduh, mogao je da odredi gdje tačno lete, te kako da ih izbjegne. Vukući za sobom mač koji je izgledao teže od konjske noge, Elinar je plesao među drvećem i pahuljama, koristeći taj dodatni sloj zaštite i sakrivenosti sebi u korist. A onda je zasjekao- jedan golemi zamah i snijeg se već topio poprskan vrelom krvlju koja je do prije sekundu kolala prepolovljenim torsom divljaka. Bio je obučen u krzna, i nakićen ogrlicom od zubi, svaki odreda očnjak, i činilo se-svaki ljudski. Na licu umazanom pepelom i zaraslom u gustu crnu bradu, još se trzao pokoji mišić. Dah još nije bio napustio usta čovjekova, a dobio je sudruga, još je jedan divljak pao pod strahovitom Elinarovom oštricom.

Trećeg Elinar nije stigao da sasiječe, za to se pobrinuo Helset, ispalivši strijelu iz svog luka napravljenog od borovine i smreke. Pogodila je svoju metu, tačno posred srca i odbacila ga par koraka unatrag. Beolithirski lukovi bili su mnogo učinkovitiji od onih sa juga.

„Ne mogu da vjerujem da sam se sakrivao od vas, pa vi niste u stanju ni da zamahnete kako treba!“, povikao je Elinar, izmaknuvši se vješto pred zamahom malene željezne sjekire. „Šteta što nećeš nikad ni naučiti!“-ponovno je dreknuo i čovjek se odjednom našao bez ruku, a onda i bez glave.

Posljednji od divljaka se dao u bježanje, i njega je Helset pogodio strijelom kroz glavu. Ponovno su se sastali nakon što je Helset pobrao svoje strijele od bijelog bora. Nije htio da uzima divljačke crnoperne strijele jer je smatrao da je to loša sreća, a ionako su bile loše balansirane, te bi ponirale vrlo lako i iznenadno. Elinar je ostao, gledajući tijela ljudi koje je maloprije lišio života, zagledajući dugo u njihove staklaste zjenice, kao očaran. Uzeo je bodež kojeg je držao Tomen u sleđenoj šaci, i zadjenuo ga za pojas. Njihovih mačeva nekim čudom nije bilo.

„Duguješ mi kriglu vrlo loše mjedovine, prijatelju.“, rekao je Modi. „Što ja mislim da je besmisleno jer sva je mjedovina dobra mjedovina, ali nećemo sada u sitničarenje.“

„Šta misliš, zbog čega su sišli dole, Gunnare?“, upitao je Ranvar, trljajući zdravom rukom onu polovicu lijeve. Na hladnoći je znala da zaboli odveć poznatom boli, iako su godine zatvorile ranu i ublažile sjećanje.

„Glad? Nisu imali šta-ili koga, da love po brdima. Moguće je da su došli jer su morali.“

„Ne znam, pobratime“ ubacio se Helset. „Ovo nisu bili lovci. Niti krvoloci. Znaš i sam šta znače one ogrlice, a posebno pepeo na licu. Znaš šta je spaljeno da bi se dobio, zar ne?“

„Možete i nas ostale uputiti, nije nikakav problem.“,izjavio je kiselo Modi.

„Pepeo je od spaljenih ljudi, nose ga kao štit od vradžbina i kletvi. I zubi isto. Pogani duhovi koje oni štuju vole takve trofeje i tu vrstu odanosti. Ovo nisu bili ratnici, ovo su bili šamani. A to je loš znak.“

„Ali, pogledaj pobliže. Svima je uklonjen žig pripadnosti. Svaki treba da ima po runu na zapešću, u skladu sa tim kojim su plemenima pripadali. Sve su spaljene. Što znači...“, počeo je Helset, a Gunnar je dovršio.

„Da su izgnani iz plemena.“

Helset se sagnuo, i pružio ruku da obriše pepeo sa lica jednog od ljudoždera-pošto mu se samo lice učinilo nekako neobično, skoro kao da je bilo napravljeno od voska, koji se potom istopio ili ga je neko namjerno samo malo izobličio, tek toliko da je mogao da primijeti da nešto nije kako bi trebalo da bude, no kada je došao nadomak same kože, nešto u njemu samome ga je spriječilo da je dotakne, te se on povukao, ispravivši se opet.

Vjetar je pojačavao svoj nemilosrdni stisak, i Gunnarove su riječi bile jedva dovoljno jake da se nadjačavaju sa njim, no kada je Elinar povikao dođite ovamo, brzo, svi su ga čuli.

Kada su mu se približili i vidjeli ono nad čime je on tad klečao, svačije lice se izobličilo, poprimajući grč iznenađenosti i zgražanja. Elinar je klečao nad tijelima trojice Paladina dopola pokrivenih nanosima snijega. Svakome je falilo dosta mesa, a i ono što je ostalo činilo se tamno i neprirodno kao da je neko prolio tintu preko njihovih ostataka. Jednome je falilo čitavo lice i dobar dio prsa, drugome lijeva ruka, dok je treći bio skoro netaknut, osim što mu je lice bilo unakaženo nečim što je ličilo na osip gizdave ljubičaste boje, koji mu je zauzimao skoro polovinu lica. Elinar je mogao da primijeti i kako su mu zubi sa te strane bili nešto duži i krivi, kao da su rasli jedan preko drugoga.

Modi je povratio u snijeg, topeći ga ostatcima piletine i crnog vina. Ranvar je pao natrag, sjedajući u snijeg i pokrio oči rukama. Uzdisao je duboko par trenutaka, a onda je počeo tiho da jeca.

„Taj lijevi je bio moj...Tomen. Moj nećak.“, izjavio je.

Modi je obrisao usta i zagrlio jecajućeg čovjeka, pomažući mu da ustane dopola, dokle mu je njegova visina dozvoljavala.

„Šta im se dogodilo, zaboga?“, prasnuo je Ranvar iznenada.

„Pa, očigledno je da...Ranvare, siguran si da želiš da čuješ ovo?“

„Ono što je i meni samome očito? Da su ih proždrli kao da su meso sa ražnja? Ili da su ubijeni mučki? Ili nešto treće očito? Preživio sam trinaest bitki, preživjeću i detalje o smrti mog roda!“

„Ne to...Iz ovoga što vidim, izgleda da su bili mrtvi kada su kanibali stigli do njih. Umrli su od studeni.“, izjavio je Helset.

„Još jedan udarac- nisam ga ni osvetio, čini se.“, reče Ranvar, čije su suze kapale sa trepavica u njegovu sijedu bradu, gdje su se polagano pretvarale u sleđene kristale.

„Žao mi je“, počeo je Modi, držeći se za balčak svog otrovanog bodeža, no Ranvar ga prekide.

„Nek ti ne bude žao. Budi ljut! Oni su bili očarani nekakvom magijom, i navedeni da umru kukavički. To je razlog za bijes, ne za tugu. Tugi ćemo se posvetiti kada bijesa nestane.“

Ljutito je oteturao do kočije i sjeo na kočijašku klupicu, vadeći iz zaprege bačvu snažne mjedovine koja je bila namijenjena Hvalbarđanima. Potegnuo je dobro i spustio je kraj sebe, zamotavši se u krzno i u auru mržnje koja se skoro mogla vidjeti kroz mećavu.

„Ovo nije dobro, ljudi. Nije ni najmanje dobro. Šamani silaze slijedeći naređenja nekih...većih sila. A kad tome dodamo da je ta sila bila dovoljna da nadjača ne jednog nego tri Paladina, i da...Ranvar možda nije vidio u svom bolu šta se dogodilo njegovom rođaku, no očigledno je da to nešto nije u našem rangu. Pogledaj ga, za ime bogova! Kao da je sam Haos bio upleten.“

Svi su pljunuli na spomen nečiste sile, i kimnuli glavama ne govoreći ništa. Kroz par minuta bili su ponovno na svojim mjestima na kočijama, i samo se čulo krckanje snijega pod teretom konjskih kopita i zaprežnih kola.

***

Inkvizitor po imenu Mohad Hassani spremao je u džep pismo sa pečatom Medijskog protektorata. Pred Idralythskom kapijom sreo je trojicu Paladina koji su mu bili dodijeljeni, i uputio se laganim kasom ka Hvalbardu. Zadatak mu je bio jednostavan. Kada stignu, zapaliti selo. Otpora neće biti. Sunce je još bilo dosta visoko na nebu, i kako je zalazilo ja vrhove krošanja na zapadu, činilo se kao da je svijet odjednom postao kao draga uspomena, sav rumen i umiven zagasitim bojama. No, Inkvizitori malo mare za ljepote svijeta, što dolazi sa teretom iskustva, sa nebrojenim prizorima strahota tog istog svijeta. Ta razlika bila je posebno bolan ožiljak na Mohadovom srcu.

***

Nešto kasnije su stigli u seoce, i dušu im je donekle razgalio prizor upaljenih baklji i dimova koju su su se kroz mećavu dizali u visinu kada bi se oslobodili okova dimnjaka. Hvalbard je bio usnuo, obmotan gustim naletima snijega i nekakvom skoro opipljivom sanjivošću.

Ranvar se držao za stomak, negodujući ali rado je koračao ka najvećoj zgradi, krčmi oko koje su ostale kuće bile poredane na takav način da su sve bile podjednako udaljene.

Ušavši unutra, dočekala ih je sumorna slika nekolicine polupijanih seljaka, koji su tmurno gledali u svoje krigle i jedva da su obraćali pažnju na novopridošlice. Vatra u kaminu je pucketala i isijavala slabašnu svjetlost, kao da ju gasi ista ona pospanost koja se vrzmala oko očiju debeljuškastog krčmara, i još očiglednije, oko glava njegovih gostiju.

Elinaru se učinilo kao da seljaci namjerno okreću glave od njih, no to nije mogao da potvrdi, pa nije ni spominjao.

Modi je prvi progovorio.

„Stigla hrana, stigla cuga! Vrijeme je da ovo mjesto živne, da se radujemo, uprkos snijegu!“, što mu se odmah učinilo malo neprimjerenim zbog Ranvarovog rođaka, no jezik mu je i ovaj put preduhitrio pamet.

Krčmar mu sumornim tonom odgovori Kasnite, i nastavi da trlja čašu istim monotonim pokretima.

„Šta li mu je to značilo?“, upitao je Varien mrmljajući ispod daha.

„Vjerovatno da gladuju već zadugo.“, odgovorio je još tiše Elinar.

„Bolje kasno, nego nikako, brate. A malo je falilo da se desi ovo drugo. Napadnuti smo u putu, oprostite nam na kašnjenju. Kanibali su sišli sa brda...“, pljunuo je Elinar. „A ni oni nisu najgori od naših problema u putu. Naime, nešto je umorilo tri viteza, Paladina, čija smo tijela pronašli u snijegu nedaleko odavde. Znate li nešto o tome?“

Na spomen tijela, Ranvar je stegnuo kožni kajš koji je držao njegov golemi štit na leđima.

„Da... Trojica došljaka. Rekli smo im da je loša ideja da se upute van sela. Niko ne može da ode, jednom kad dođe u Hvalbard.“

„Molim?“, upita Varien.“Mi smo tu samo dan-dva, i vraćamo se u prijestolnicu. Ne možemo da ostanemo duže.“

„Možete, i morate. Zbog vaše sigurnosti vam govorim. Svako napuštanje sela je strogo opasno, nemojte se igrati životima.“, mirno je, iako otužno odgovorio krčmar.

„Slušaj vamo-“, počeo je Elinar, ali ga je Modi zaustavio na vrijeme.

„Neka, odmorićemo i prenoćiti tu. Ujutro ćemo misliti drugačije, otresavši umor sa očiju i sa uma.“

„Svi koji koraknu van sela past će u ropstvo, tako su nam rekli, i istinu rekoše!“, rekao je krčmar sa iznenadnim žarom u glasu. „Svijet van granica sela pao je u tminu, i to ne našu tminu, blagu i milosrdnu, u tminu koja vrišti i zahtijeva! Druga tama.“

„Za ime bogova, ovdje će biti posla i za Inkviziciju.“, šapnuo je Modi Elinaru.

„Mi vas ne možemo prisiliti, no iz dubine duše vam savjetujem da ostanete sa nama. Da... Da čujete Glas i postanete blagoslovljeni.“, sa užitkom je kazao krčmar, kao da je u ekstazi. Čaša koju je držao, golema krigla od gline, podrhtavala je.

Elinar je mogao da vidi kako su na trenutak krčmareve oči postale tamne i prazne, prije nego li su ponovno poprimile svoju uobičajenu smeđu boju prošaranu crvenilom. Varienu se nimalo nisu sviđale riječi koje mu je krčmar uputio, no ipak je zatražio sobu, jedva čekajući da se odmakne od neugodne napetosti u zraku. Plamenovi su i dalje lizali klade u kaminu, no na trenutke bi se izvitoperili u neobične forme, odavajući blagi sjaj i pucketajući.

Dogovorili su se da čuvaju stražu, pošto nikome od njih nije bilo ugodno spavati bez takvih predostrožnosti. Ranvar se prvi javio za ovu dužnost, ionako izmoren nedavnom tragedijom, no ni ostalima nije bilo lagano zaspati, iako su im udovi jaukali potmulim bolovima od ukočenosti i dugog puta. Pošto su bila samo dva kreveta, izvlačili su slamke da vide ko će ih dobiti. Helset i Varien su bili ti sretnici, dok su ostali izvolili da se smjeste na pod.

Zaogrnuti kožama i teškim vunenim dekama koje su odavale mirise prošlih gostiju, ležali su slušajući udaranje vjetra i škripanje krova pod teretom snijega do ranih jutarnjih sati, kada ih je san ipak uspio da ih obgrli i odnese negdje daleko.

No, ni snovi nisu pružali utočište od Hvalbarda, kao što je Varien ubrzo saznao. Sanjao je goleme nepregledne krajolike, crne zvijezde i hladno sunce, te neumoljivi i neprekidni snijeg, koji je šibao nošen vjetrom. Mogao je u snu da osjeti kako hladnoća grize njegove prste, te oni postaju crni i neupotrebljivi, kako bolni plikovi od hladnoće rastu po njegovim nogama, kako hladnoća preuzima njega samog, prožimajući dio po dio, čitavo njegovo biće. A onda ga je začuo. Glas. Glas na vjetru, glas u mećavi, glas u njemu samome. Drevan i moćan, zapovijedao je i molio na jeziku kog nije mogao niti je smio da razumije. Njegov um je odbijao i da pokuša razumiti riječi, no one su sa svakim trenutkom postajale sve jače, zovući ga sebi i tražeći od njega nešto, nešto što on nije mogao da izgubi.

***

Inkvizitor je gledao zamišljeno u tragove u blatu. Tri vagona, prepuna zaliha, prošla su ovim putem. U daljini je vidio ivicu oluje, i nakupine oblaka koje su činile samo srce oluje. Zapitao se na tren da li postoji nešto natprirodno, što je uteklo blještavom pogledu Medija, što bi ipak trebalo veću vojnu snagu od četiri čovjeka, no ta je misao uskoro bila arhivirana i smještena negdje u uredne ladice koje su tvorile Mohadovu svijest. Mnogo stvari je tako arhivirao ne dajući im šansu da prerastu u nešto što nije mogao da kontroliše. Naposljetku, jedan Inkvizitor ne smije da bude čovjek onoliko koliko to smiju ostali ljudi. On mora da bude oružje u rukama Ardeusovim, skalpel koji odstranjuje tumore hereze i zla iz ljudskih srca. Naravno, najprirodnija stvar je bila to da ne preživi svako ovako ekstenzivne zahvate na svojoj duši-štaviše većina ne uspije da preživi, no oni kojima to pođe za rukom, ta srca su zatvorena za iskušenja zla. Kakav veći blagoslov neko može da zatraži?

***

Kada se probudio obliven hladnim znojem, Varien je osjetio kako je možda bio čak i umorniji nego prije. Na trenutak se prepao da zaista nije izgubio prste i noge, pošto mu se san učinio potpuno stvarnim, no na njegovo olakšanje to nije bio slučaj. Pogledao je oko sebe, i vidio istu onu trošnu sobicu, sa istim slamnatim jastucima i masnim prekrivačima na grubo istesanim stolovima, te je glasno odahnuo, što je bilo dovoljno da probudi Elinara.

„Šta se dogodilo, neka opasnost?“, upitao je, trljajući oči jednom rukom. Druga mu je počivala na balčaku mača, od kojeg se nikada nije odvajao.

„Ne, samo loši snovi. Veoma loši. Ej, Ranvare, je li bilo... Ranvare?“

Varien je skočio iz kreveta brzinom munje, i protutnjao po škripavom podu, nagazivši pritom Helsetovu ispruženu ruku. Njegov jauk probudio je Modija i Gunnara, koji se probudio mrzovoljan jer mu je prekinut bio naročito sočan san o djevi koju je nekada pokušavao da zavede.

Varien je prodrmao Ranvara, koji se činio kao da spava, no on nije davao znaka od sebe. Usta su mu bila plava, a oči blijede i staklaste, zjenice su bile okrenute natrag u lobanju. Polovina njegove lijeve ruke i dalje je stiskala stomak.

„Ardeuse! Od čega je umro?“, zavapio je Gunnar.

„Ne znam, ne čini se kao da je napadnut. Možda ga je srce izdalo, to se dešava ljudima, a on nije baš u cvijetu snage.“, odgovorio je Helset, koji je par mjeseci proveo kod Vidara, učeći zanat prije nego li je odustao.

„A možda je otrovan.“, sumorno je izjavio Elinar.

„Možda...“, složio se Modi. „Prokleti Hvalbard! Preživiš bitke i bune, i umreš od ruku nekog suludog seljaka koji je imao pri ruci bočicu otrova. Život zna da bude okrutan na neočekivane načine.“

„Šta da radimo sa tijelom?“

Kroz vrata je banuo visok čovjek obučen u crne halje, držeći u jednoj blijedoj, mršavoj ruci tanki bijeli skiptar od kosti. Za njegovim leđima je stojao krčmar i još nekoliko seljaka, svi su pozorno motrili na prizor u sobi, svi su imali upale, tamne oči koje je Elinar primijetio kod krčmara na trenutak. Njegov iznenadni ulazak kao da je na tren zaustavio vrijeme, svi su stojali i bez riječi posmatrali neobičnog čovjeka, čije je lice bilo skriveno pod širokom kapuljačom. Čak se činilo da ispod oboda same kapuljače istječe tama, poput dima.

„Mi ćemo se pobrinuti za tijelo. Žalosno je to što mu se dogodilo, neka barem u smrti nađe smiraj u Nježnoj tami.“, rekao je visoki čovjek.

„Preko mog mrtvog tijela!“, reče Elinar, čiji je temperament bio dosegao tačku pucanja. No, čovjek je samo mahnuo skiptrom, i vilenjak osjeti kako mu je mač nemoguće težak. Držati ga bilo je neizdrživ zadatak te on pade na pod uz glasan zveket.

„Vjerujte mi, to je posljednje što želimo. Vaše spasenje od poganog svjetla je naš prvi i jedini cilj. Kada je moj prijatelj Beleron rekao da ste stigli, i to sa zalihama, pobojao sam se da nisu ponovno stigli Paladini. Vidite, prošli put sam bio natjeran da se skrivam kao dijete, pošto su oni bili toliko zatrovani svjetlom, da ne bi slušali razum. Posjekli bi me, istjerali blagoslovenu tamu, a to se ne bi svidilo Glasu. O ne, to se nimalo ne bi svidilo Glasu. I vidite šta im se dogodilo, prava tragedija... Zamislite olakšanje koje sam osjetio kad sam saznao da se u stvari radi tek o pošiljci hrane i pića, koju predvode obični, neiskvareni ljudi.“

„Šta im se dogodilo?“, zavapio je Modi, kojemu je Ranvar dugo godina bio blizak prijatelj.

„Izašli su napolje. Napolje iz ovog blagoslovenog mjesta, a obećanje koje je Glas dao, ono se odnosi samo na ovo seoce. Oni koji dođu, ne smiju da odu. A nakon završetka Invokacije, ovaj će ledeni raj biti opjevan hiljadama godina, odjecima vrisaka onih koji su se protivili volji Glasa.“

„Šta kada vam banu Inkvizitori? Ako mislite da su Paladini loša vijest, ne znate šta vam se sprema. A mi smo poslani kao ispomoć, i za naš odlazak znaju i Mediji, i Prijestolnica. Ne možete dobiti ovu bitku.“, prostenjao je Elinar, i dalje osjećajući istu težinu na samim šakama. Kao da su ga nevidljivi lanci vukli ka podu, ne dozvoljavajući ni najmanji pokret, čak ni njegovom natprosječno jakom vilenjačkom tijelu.

Čovjek se nasmijao, otkrivajući dio svog lica na trenutak, na što je Gunnar vrisnuo-učinivši tako podvig kojeg ostali nisu mogli ponoviti jer im je glas umro na usnama. Naime, tama je skrivala ogoljenu kost, po kojoj se neugodna smjesa crnih mišića i blijede kože komešala kao da je uzavrela površina katrana. Oštri očnjaci su se na trenutke mogli razaznati, kao da pripadaju kojotu ili vuku a ne čovjeku, a oči su poput dvije zelene svjetiljke blistale potmulom svjetlošću. Nisu mogli duže gledati u njegov lik ni da su to htjeli, jer se on kao da je bio oslikan na površini vode, počeo topiti i mijenjati u nešto drugo.

„Prokleti...Ti si...“, Elinar se prisjećao starih legendi o vremenu Prvorođenih i bitaka sa podanicima nepoznatih stvorenja iz drugačijih mjesta.

„Glasnik. Glasnik nečega većeg. Nečega ljepšega. Vidio si i sam šta kada dođu Amotyrski heretici. Svako ko ne bude imao zaštitu i naklonost Glasa, doživjet će istu sudbinu. I goru.“

„Aberant. Izopačeni izrod poganih božanstava.“

Stvorenje se još jednom nasmijalo, te se okrenuo na peti. Sad i ostatak družine osjeti istu težinu koja je savladala Elinara, te je na neke od njih, kao što su bili Modi i Helset, djelovala toliko snažno da su se onesvijestili. Varien, Gunnar i Elinar su zadržali svijest, no ona im je bila više teret nego korist, sada kada su bili bespomoćni. Seljaci su bez naredbe iznijeli tijelo Ranvarovo i sva oružja koja su mogli da nađu te za sobom zaključaše vrata, ostavivši ih unutra, nakon čega su i čini popustile te su se mogli ponovno kretati bez mnogo muke.

Čuli su povike napolju, pri čemu je Varien prvi doskočio do prozora, dok su ostali trljali bolne udove, napregnute onom neobičnom čarolijom.

Ono troje koji su nosili Ranvarovo tijelo, zastadoše na trenutak, te ga spustiše u snijeg. Pošto je i dalje mećava bijesnila napolju, sunce se činilo kao daleki posmatrač, nemoćno da se zaista probije kroz guste oblake i snijeg, no ipak dovoljno snažno da bude jasno da je zaista dan.

Nad Ranvarovom se pojavom nadvio Aberant, koji je, raširivši svoje skute, stojao kao utvara. Tama ispod njegovog pokrova bila je nepojmljiva, kao da je ona sve što je tamo postojalo, i kao da bi svako svjetlo koje bi palo na unutrašnjost Aberantovog plašta, očajavalo nad svojom sudbinom prije nego li bi bilo ugušeno i proždrto.

Varien je čak odavde mogao da čuje recitacije koje je stvorenje ispuštalo, pošto su one bile one iste koje je Glas njemu šaptao u snu. Užasnut, ustuknuo je unatrag i pao na leđa, dršćući i jecajući. Nije se smirio dok ga Modi nije polio vodkom iz čuturice za pojasom koju je uvijek imao sa sobom.

„Šta ti je čovječe, saberi se...“, vikao je Modi, šamarajući Variena.

„Svi ovamo!“, reče Helset gledajući kroz prozorčić. Kada su stigli, sve je već bilo skoro gotovo. Zadnji krakovi tame su se migoljilji iz Ranvarovih nosnica, prije nego li su se uvukli i nestali unutra. Nedugo zatim, tama je, poput kiseline, počela da nagriza i proždire Ranvarovo tijelo, počevši od očiju i šireći se dok od njega ništa nije ostalo. A onda se, poput goleme zmije napravljene od crnog dima, ponovno podignula i vratila svome izvoru. Na nebu iznad njih sijevnula je munja, ocrtavajući u oblacima nešto što je potreslo svakoga od zatvorenika do njegove srži. Kolosalno biće sa nebrojenim udovima, čija je pojava odavala odjeke zaboravljenih vremena, kada svijet nije bio stvoren, kada je sve što je postojalo bila Praznina, ispunjena do vrha stvarima koje ne bi smjele da postoje. Stvarima koje vrište i koje um ne može da zna bez da ga obuzme hladni zagrljaj bezumlja. Gunnar je samo jecao i ljuljuškao se naprijed-nazad. Oči su mu pokrvavile, a vene po vratu su poprimile nijansu tamnoplave boje, kao da su prepune tinte. Modi nije više govorio. Nije ni treptao. Oko očiju su mu se urezali tamni krugovi, kao da nije spavao sedmicama. I ostatak tijela mu poprimi slične nuspojave, te se od mladog patuljka pretvotio u ispijenu ljušturu. Elinar se ipak uspio malo oteti, te je u očaju pokušao da razvali vrata, što mu nije pošlo za rukom. Činilo se kao da mu je ruka slomljena, no ispostavilo se kasnije da je bila pretvorena nekim čudom u nešto slično pipku hobotnice. Helset je lomio zglobove prstiju, stežući do te mjere da su promijenili boju, od crvene preko bijele do neke bolešljive nijanse ljubičaste, sada prekrivene opnom poput zmijske kožice.

Varien je imao sreće, njegova ga je noća mora donekle pripremila za užas koji ga je zadesio. Kada su njegovi nokti počeli da se pretvaraju u goleme kandže, on je zatvorio oči i trudio se svim silama da zadrži svoj um.

***

Inkvizitor po imenu Mohad malo je pričao, ako uopšte. Paladini s kojima je bio u družini takođe su malo pričali. No, kada su naišli na tijela svojih pobratima, mnoge su psovke i pogrdne riječi izašle iz njihovih inače rezervisanih usta. Mohad sebi nije dozvolio taj luksuz. Pažljivo je pregledao tijela, od dijelova koje su divljaci odsjekli primitivnim željeznim oruđima, do izobličenja i promjena koje su nastale djelovanjem...Nečega. Ni Paladini nisu bili baš sigurni o čemu se radilo, no svako od njih je znao nekim čudom da izbjegava dodir sa tijelima. Vrhovom bodeža bi Inkvizitor podigao deformirani prst ili otvorio oko dodirnuto tom čudnom i korozivnom silom koja je od ljudskih formi pokušala da stvori nešto novo i grozno, svaki put eliminišući u svom kabinetu od uma čitavu jednu granu stvorenja. Morvani nisu, oni otimaju djecu, pa njih promjenjuju. Nisu ni likantropi usred promjene, oni bi se nakon smrti vratili u ljudska obličja. Nisu ni arahnidi, nema položenih jaja u abdomeni ni znakova otrova.

„Čista magija. Čista pogana magija najvišeg stepena. Aberacija. Šta god da je na djelu ovdje, to ne pripada našemu svijetu. Što nam postavlja bitno pitanje, gospodo.“, izjavio je Mohad, čekajući iskru shvatanja iz svojih suputnika.

„Kako to da ne očekujemo nikakav otpor?“, odgovorio je jedan od Paladina.

„Upravo. Ako nam je na rukama nešto ovakvo, to bi bio posao za Sive vitezove. No, Mediji su, čini se, odabrali nas za taj posao. Koliko im vjerujete?“

„Vjerujem? Nimalo. No, znam li da znaju šta rade, iako ne uvijek onako kako bi ja volio, da. Znam da znaju.“

„Penjite se onda, pred nama je još par sati jahanja, a onda ćemo vidjeti koliko smo u pravu, ili u krivu.“

Popeli su se na svoje konje i krenuli dalje ka Hvalbardu. Mećava je i dalje bijesnila oko njih, no hladnoća Inkvizitorskog srca bi je zasjenila višestruko.

***

Predvečerje je došlo sumorno, i svi od zarobljenika su preko volje jeli meso pomalo čudna okusa, i pili vino takođe pomalo sumnjivog okusa, no Varien nije više mislio da iko od njegovih drugova shvata šta zapravo jedu i da li je to nešto otrovno. On jest shvatao, i sada se zaista nadao da ga truju. Jedva je čekao da se riješi života, tog tereta koji je postao neizdrživ u roku od nekoliko sati.

Kada su ih izveli na glavni trg ispred krčme, grč kojeg je osjećao u svom stomaku podsjećao ga je barem donekle da je još uvijek živ. Sa obje strane velikog trga bili su poredani dugi stolovi, a na sredini je bila zapaljena golema lomača, pred kojom je bio žrtveni altar, teški stol od borovine na kojemu su bile urezane odbojne rune starog jezika. Na svim stolovima bile su postavljene tepsije sa raskošnim jelima, koje su im sadašnji zatvorenici-čudovišta dostavili.

Kada su ga položili na stol, Modi je skoro pa pjevao, no to njegovo pjevanje je zvučalo uznemirujuće, kao da tri glasa pokušavaju da budu jedan glas, i usto se moglo čuti i nekakvo duboko grgljanje. Varien je bio zahvalan kada je tu pjesmu udavio ulazak tame u njegova usta i nos, i kada je iznutra počeo da se raspada. Nadao se da je duša Modijeva ipak uspjela da se izmakne i pobjegne ka Amotyrskim bogovima, koji su sada, gluhi i nijemi, posmatrali kako njihovi podanici padaju u ralje užasima. Nakon što je bio potpuno proždrt, munja je ponovno bljesnula preko nebeskog svoda, otkrivajući siluetu, ovaj put nešto jasniju. Svjetlost koja je okupala ljude ispod, sve ih je promijenila na veće ili manje načine, razarajući im tijela i umove kao što plamen topi svijeću.

Helset nije pjevao. Nije ni plakao. I dalje je lomio članke prstiju, tolikom silinom da su oni krvarili. Crna krv koja je sipala na snijeg ispod njegovih nogu skoro ga uopšte nije topila, jer u njoj nije bilo nimalo topline. Kada su ga položili na stol, gledao je Variena skoro molećivim i zahvalnim očima, kao dijete koje gleda svoje roditelje, prije nego ih je prekrila tama i prije nego je izdahnuo po posljednji put. Ponovno munja, ponovno bljesak, silueta. Ljudi više nisu postojali, samo gomile neprepoznatljivih udova i očiju, koje proždiru jela pred sobom, gurajući gomile hrane u razjapljene čeljusti prepune oštrih i krivih zubiju.

Varien je bio sljedeći. Ni on se nije opirao. Štaviše, skoro da se otimao za tu nagradu, za završetak patnje. No, nešto se dogodilo prije nego je stvorenje uspjelo da ga uzme. U sekundi, stvorenja koja nekad bjehu Elinar i Gunnar zgrabiše svog mučitelja prije nego je ispustio svoju gladnu tamu. Obmotan mnogim deformisanim udovima, Aberant se nije uspio oteti njihovim naporima, te se oni s njim svališe na lomaču nasred trga, i plamenovi ih obuzeše kao da su bili pokriveni uljem.

Vrisci koji su uslijedili iz mase gorućeg mesa bili su uistinu neopisivi. Varien je skoro mogao da razazna i glas Ranvarov, kao i Modijev, kao i bezbroj drugih žrtava koje su podlegle njegovom gladnom zanosu. Bacakao se u plamenu kao riba van vode, sa tijelima dvojice zatvorenika kao utezima.

Munja ponovno oslika nebo, no ovaj put tamo se ne pojavi silueta tog nezamislivog čudovišta. Ni snijeg nije više padao, a i vjetar se stišao kao da ga je zaustavila volja same Anhre. U tom jednom trenutku, sve je stojalo mirno. Čak se i sunce skoro moglo vidjeti negdje iza oblaka koji su postajali sve tanji.

No, Varien to nije mogao da vidi. Vino i meso koje su pojeli bilo je uistinu otrovano, no ne od strane seljaka Hvalbarda, nesretnika koji padoše pod uticaj nečeg drevnog, nego od nekoga na koga nisu ni sumnjali.

Kada je Mohad dojahao u selo, sunce je bilo zalazilo a lomača se već bila zgorila toliko da su ostali tek ugarci. Dočekao ga je za obične ljude strahovit prizor, no za njega nešto što uvijek slijedi ako se ljudima dopusti sloboda da skrenu sa svjetla, u tamu koja poziva i koja kvari. 

Zgrabio je jedan ne baš potpuno izgoreni ugarak, i ušao u krčmu. Uskoro je vatra svojim blještavim sjajem osvjetljavala okolicu Hvalbarda, a njih četvoro su jahali natrag, misleći kako za ovakvo nešto nisu trebali ni njih četvorica. Dijete je moglo da obavi ovu misiju. Nasmijao se zbog te misli, zanemarujući na trenutak onu drugu-kako je vatra izvor svjetlosti, i šta to onda znači o odnosu gorućeg Iorinna i blještavog Ardeusa. Ionako je bila hereza, a to sebi ne može da dopusti jedan cijenjeni Inkvizitor.